U moru naziva koje susrećemo u nutricionizmu važno je razumjeti što je što. Cilj svih dosadašnjih i budućih članaka jest učiniti vam informacije o prehrani dostupnijim i korisnijim kako biste izgradili svijest i znanje o prehrani za poboljšanje zdravlja. Jer svaki čovjek, zdrav ili bolestan, ima temeljno pravo na zdravu prehranu. A zdrava prehrana preduvjet je za zdravlje. Što bolje razumijemo prehranu, to ćemo lakše usvojiti zdravu prehranu. Stoga, poslužite se današnjim nutri-rječnikom.
Bioaktivna komponenta hrane – molekula, tj. mikrosastojak hrane koji ne spada ni u vitamine ni u mineralne tvari. Nije neophodna za život, ali ima dokazan blagotvoran učinak na naše zdravlje. Najvažnije bioaktivne komponente su: karotenoidi (u voću i povrću), polifenoli (u voću, povrću, začinima, čaju, kakau), fitosteroli (u ulju i orašastim plodovima), fitoestrogeni (u lanenim sjemenkama i soji), glukozinolati (u kupusnjačama), probiotici (dobre bakterije u jogurtu) i bioaktivni peptidi u mlijeku („peptid” je naziv za protein manje veličine).
Fitonutrijent ili fitokemikalija – bioaktivna komponenta hrane biljnog podrijetla.
Hranjiva tvar ili nutrijent – sastojak hrane koji, jednom upijen (apsorbiran) u probavnom sustavu i dospio u krv, ispoljava svoje fiziološke i metaboličke uloge. Hranjive tvari su: voda, proteini, ugljikohidrati, masti, mineralne tvari i vitamini.
Esencijalna hranjiva tvar ili esencijalni nutrijent – hranjiva tvar neophodna za život koju naše tijelo uopće ne može stvoriti ili je ne može stvoriti u dovoljnoj količini pa je moramo unositi putem hrane ili dodataka prehrani. Ako je ne unosimo hranom ili dodacima prehrani, javljaju se specifični simptomi nedostatka, tj. specifične bolesti.
Kilokalorija (kcal), ona poznata „kalorija” – mjerna jedinica kojom izražavamo količinu energije koja se oslobađa iz hrane. Ugljikohidrati i proteini oslobađaju jednaku količinu energije – 4 kcal po gramu ugljikohidrata ili proteina, no ista količina masti oslobođa značajno više energije – 9 kcal po gramu masti. Kad kažemo: „Ovaj kolač ima 500 kalorija”, on zapravo ima 500 kilokalorija. Nije baš zanemariva razlika. To je tisuću puta veća vrijednost.
Makronutrijenti – hranjive tvari prisutne u hrani u velikim količinama (s razlogom je prefiks „makro-”). Hranjive tvari hrane ljudsko tijelo, sudjeluju u metaboličkim procesima tijela te su izvor energije za ljudsko tijelo. Jedino voda nije izvor energije. Makronutrijenti su voda, proteini, masti i ugljikohidrati. Pod ugljikohidratima ubrajamo i vlakna. Vlakna se, za razliku od škroba, ne mogu probaviti u tankom crijevu, već tek u debelom crijevu, gdje oslobađaju energiju neophodnu za život stanica debelog crijeva – u prosjeku 2 kcal po gramu vlakna. Makronutrijente trebamo unositi na više desetaka (proteini i masti), stotinu (ugljikohidrati) do više tisuća grama (voda).
Metabolizam – skup biokemijskih reakcija u tijelu prilikom kojih se molekule pretvaraju iz jednog oblika u drugi. Metabolizam uključuje procese stvaranja (anabolizam) i razgradnje (katabolizam). Ana i Kata. Lako je zapamtiti. Mi hranu prvo razgrađujemo u crijevima do glukoze, aminokiselina i masnih kiselina te se potom od osnovnih gradivnih jedinica stvaraju složene veće molekule (glikogen, proteini i masti), koje se ugrađuju u tijelo.
Mikronutrijenti – mineralne tvari i vitamini prisutni u malim količinama u hrani (s razlogom je prefiks „mikro-”). Mikronutrijente unosimo u gramu, miligramima ili mikrogramima. Za razliku od makronutrijenata, nisu izvor energije, ali poput makronutrijenata imaju nutritivnu (hranjivu) ulogu u našem tijelu te sudjeluju u metaboličkim reakcijama. Svi mikronutrijenti su esencijalni jer život bez njih ne bi bio moguć.
Kritični mikronutrijent – vitamin ili mineralna tvar čiji je unos na populacijskoj razini nedostatan ili prekomjeran, što može predstavljati rizik za zdravlje zajednice, odnosno populacije. Primjerice, vitamin D kritičan je mikronutrijent, kako kod nas, tako i u svijetu.
Mineralne tvari – vrsta mikronutrijenata. Po strukturi su kemijski elementi. Sjećate li se tablice periodnog sustava elemenata iz kemije u školi? E, tu ste se zapravo prvi put susreli s mineralnim tvarima. Imena mineralnih tvari su skroz cool. Selen, o kojemu se danas mnogo priča u vidu zdravlja štitnjače, dobio je ime po grčkoj božici Mjeseca Seleni jer je pastelno bijele boje, poput Mjeseca. Mineralne tvari su neuništive. Ako hranu podvrgavamo vrlo visokim temperaturama u laboratorijskoj pećnici (ne radite to doma), sve će se tvari razgraditi – osim mineralnih tvari. One će se pretvoriti u pepeo. Svaka mineralna tvar ima svoje specifične uloge u tijelu. Danas su jako popularne analize mineralnih tvari iz kose. Međutim, takve analize nisu točne. Naša vlas kose može vrvjeti cinkom, a da nam ga u tijelu nedostaje. Štoviše, preparati za kosu i boja značajno mijenjaju kemijski sastav kose.
Vitamini – vrsta mikronutrijenata. Njihova se kemijska struktura razlikuje od one mineralnih tvari. Vitamini su veći, ali nisu otporni poput mineralnih tvari u tijelu. Neki su vitamini topljivi u vodi, a drugi vitamini vodu nimalo ne vole, već se probavljaju i upijaju (apsorbiraju) u crijevima samo u prisutnosti masti. Vitamine topljive u vodi ne možemo skladištiti u tijelu, a vitamine topljive u mastima možemo skladištiti u masnom tkivu. Stoga se vitaminima C i B, koji su topljivi u vodi, jako teško možemo otrovati, no rizik itekako postoji kod visokih doza vitamina K, A, D i E, topljivih u mastima. Jetricu ne bismo trebali jesti više od jedanput na tjedan upravo zato što sadrži puno vitamina A. Jetra polarnog medvjeda može za nas biti fatalna. Ponavljam: ključ je u dozi. Malo je premalo, a više je previše. Optimalno je najbolje. Ni imena vitamina nisu slučajna. Folna kiselina, kojom obiluje tamnozeleno lisnato povrće, dobila je ime po latinskoj riječi „folium”, što znači „list”. Sve je tu s razlogom. Svaki vitamin ima svoje specifične, nezamjenjive uloge u tijelu. Svi su vitamini korisni, neophodni za život. Koji je vama najzanimljiviji vitamin?
Autorica:
Ljudi od davnina lijek za svoje zdravstvene probleme traže u prirodi. U različitim kulturama postoje zapisi kako su od raznih biljaka radili pripravke kojima su se koristili za liječenje. Kao djelatnu tvar uzimali bi cvijet, korijen, sjeme, a nerijetko i cijelu biljku. Takva sirovina bila im je poznata i svima dostupna. I sami ste sigurno čuli za neke biljke koje se u našem podneblju smatraju ljekovitima, kao što je kupus za različite infekcije, gospina trava za smirenje ili pak cikla za slabokrvnost. Neke pripravke niti ne smatramo ljekovitima dok o njima ne počnemo razmišljati u tom kontekstu, ali ipak svi znamo da ćemo popiti kavu ako imamo nizak tlak ili pak čašu crnog vina ako nam je tlak povišen.
Na spomen ljekovitog bilja prvo nam na pamet padaju alternativna medicina i narodna vjerovanja koja su u djelo provodile naše bake, a nismo ni svjesni da je većina suvremenih lijekova kojima se svakodnevno koristimo izolirana i napravljena iz biljaka. Svi smo čuli, a vjerojatno i uzimali aspirin, čija je djelatna tvar acetilsalicilna kiselina, derivat salicina, koji se dobiva iz vrbine kore. Vrbino protuupalno djelovanje poznato je već od ranije, a zahvaljujući razvoju znanosti, napravljena je sintetska acetilsalicilna kiselina pa za suzbijanje upale u našem tijelu više ne moramo žvakati vrbinu koru, već je dovoljno popiti aspirin.
Ovakvih je primjera bezbroj, a priroda se pokazala kao nepresušna riznica iz koje farmaceutska industrija crpi inspiraciju za razvoj novih lijekova. Tako smo, zahvaljujući globalizaciji, dobro poznatim ljekovitim biljkama našeg podneblja pridružili, primjerice, ginko iz Kine, kurkumu iz Indije i spirulinu iz Meksika. U iščekivanju novih prirodnih lijekova počeo se upotrebljavati pojam „supernamirnica”. To je nemedicinski pojam koji definira namirnice koje imaju dobrotvoran učinak na naše zdravlje i često su bogate antioksidansima, vitaminima i drugim nutrijentima. To nisu lijekovi, ali su namirnice čijim unosom možemo uvelike pomoći našem zdravlju.
Jedna takva „supernamirnica” je spirulina. Riječ je o zelenomodroj algi, točnije cijanobakteriji. Bogata je nutrijentima, posebice proteinima, a njezina je najveća odlika izrazita nutritivna gustoća – s jako malo spiruline dobijemo velik broj pozitivnih nutrijenata. Zato se smatra idealnim rješenjem za prehranu astronauta. Njezino je djelovanje poznato od davnina, drevni Asteci uzimali su ove zelenomodre alge iz vode i upotrebljavali ih kao dodatak prehrani. Poznato je da na razne načine smanjuje upalu u organizmu te tako pozitivno utječe na bol koju povezujemo s upalom i regulacijom metabolizma. Također je dokazano da spirulina smanjuje razinu kolesterola, triglicerida i šećera u krvi te da snižava krvni tlak – sve to zahvaljujući velikom broju mikronutrijenata kompliciranih naziva i još kompliciranijih mehanizama djelovanja.
Ono što se čini zajedničko svim „supernamirnicama” njihovo je protuupalno djelovanje. Od vrbine kore do zelenoplave alge priroda nam nudi svoja rješenja i pomaže našem imunosnom sustavu u borbi s upalom. Budući da farmaceutska industrija još nije uspjela sve te prirodne tvari pretočiti u lijekove koji bi nam bili praktičniji za uporabu, preostaje nam samo baciti se na istraživanje svih tih novih/starih „supernamirnica” kako bismo ih znali uzimati u pravilnim dozama i u pravu svrhu. Ono što se nama čini egzotično i nepoznato, u nekim kulturama upotrebljava se svakodnevno od davnina, zato ne treba bježati od isprobavanja novih namirnica uz prethodno informiranje o njima.
Iako se „supernamirnice” još uvijek smatraju samo dodatcima jelu koji svojim nutritivnim bogatstvima mogu pridonijeti održavanju našeg zdravlja, ne znači da u skoroj budućnosti iz neke od njih neće biti izoliran lijek koji će nam postati dobro poznat i u svakodnevnoj uporabi kao što je danas aspirin. Dotad nam valja obogatiti svoju prehranu sa što više takvih namirnica kako bismo iskoristili najbolje od onog što nam priroda nudi. Kao i kod svih ostalih namirnica, moramo dobro obratiti pozornost gdje i kako je ista proizvedena te tako kontrolirati kvalitetu onog što unosimo u svoj organizam. A kad smo sve karakteristike „supernamirnice” istražili, a podrijetlo i kvalitetu provjerili, preostaje nam samo uživati u ukusnoj i zdravoj hrani koju ćemo obogatiti tim blagodatima prirode. Dobar tek!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Sva hrana je super. Od graška u vrtu naše bake, lubenice iz doline Neretve, mladog krumpira iz Istre, kukuruza iz Slavonije, trešnje iz Zagreba, bučinih sjemenki iz Međimurja do algi i zelenog čaja iz Japana. Jesti puno raznovrsnog sezonskog voća svaki dan je super. Tko je superjunak? Superjunak si ti kad svoje obroke redovito obogaćuješ voćem, povrćem i biljnim začinima. Naš ružmarin nema se što sramiti pred egzotičnim azijskim začinima. Svi su superblagotvorni za zdravlje, ali svaki na svoj način. Danas krećemo u svijet popularne hrane iz dalekih krajeva svijeta. Ne zato što je tuđa trava zelenija, već zato što obogaćeni znanjem o (super)hrani, pametnije upotrebljavamo jestivu biljku i njome doprinosimo našem zdravlju, a izbjegavamo manje poznate rizike koje ta biljka (a posebno ekstrakt biljke) nosi sa sobom. U trećem nastavku „Spidermana” vidimo da i superjunaci imaju katkad svoju mračnu stranu, kako ne bi i (super)hrana? Krenimo sad s algom spirulinom, zvijezdom današnjeg dana.
Sitna, ali dinamitna
Spirulina je sitna alga modrozelene boje. Toliko je sitna da sadrži samo jednu stanicu. Zbog njezine zanimljive plave nijanse proizvođači sladoleda i bombona već su bacili oko na nju. Ali boja nije njezino jedino bogatstvo. Svašta dobroga spirulina još krije u svojoj sićušnoj stanici. Spirulinu možemo s punim pravom nazvati pretkom naše hrane jer je među prvima živjela na planetu Zemlji i stvarala kisik, koji je omogućio život svim drugim živim bićima na zemlji – uključujući i nas ljude. Kako znamo od ranije: bez kisika nema života. Spirulina voli vodu. Bila riječ o slatkom ili slanom izvoru vode. Tu živi i raste. Spirulina ne proizvodi samo kisik, ona također u sebe može uvući (adsorbirati) kemikalije – toksične proizvode kemijske industrije koji zagađuju vodu. Riječ je o fitoremedijaciji kad se koristimo biljkama ili algama kako bismo očistili zagađene vode. Posljednjih je godina otkriven njezin golem potencijal u vezivanju eksploziva trinitrotoluena (poznatiji kao TNT), koji vojska izrazito mnogo koristi, a zagađuje okoliš. To zvuči super. Međutim, svaka medalja ima dvije strane. Kako spirulina ima moć adsorpcije toksičnih tvari, ona se posljedično može zagaditi (kontaminirati) teškim metalima poput kadmija, olova i žive. Nečim što mi u svojoj hrani apsolutno ne želimo naći. Zato je jako bitno da ne kupujemo spirulinu sumnjivog podrijetla iz zagađenih staništa ili sumnjive kvalitete prilikom cvjetanja vode (jer tada nastaju za zdravlje opasni spojevi), već da odabiremo spirulinu od proizvođača s potvrđenom kvalitetom proizvoda.
Vitamin B12 – lažnjak ili pravi
Spirulina se mnogo reklamira. Zasluženo. No katkad se reklamira za krive indikacije. Ova se alga često prodaje veganima i makrobiotičarima u trgovinama zdrave hrane kao izvrstan izvor vitamina B12. Hvale algu spirulinu, algu wakame i algu nori, a nijedna nije dobar izvor vitamina B12, ponajmanje veganima. Vitamin B12 prirodno se nalazi isključivo u hrani životinjskog podrijetla. Alge spirulina, wakame i nori sadrže vrlo malo vitamina B12, ako uopće postoji. Umjesto pravog vitamina B12, sadrže lažne vitamine B12 koji oponašaju pravi vitamin. Stručno kažemo da sadrže pseudovitamin B12. Oblici lažnog vitamina B12 po strukturi su vrlo slični pravom vitaminu, ali nemaju njegovu biološku aktivnost. Poput figurica. To nije problem ljudima koji redovito jedu hranu životinjskog podrijetla, no predstavlja rizik veganima jer lažnjaci mogu blokirati upijanje (apsorpciju) pravog, biološki aktivnog vitamina B12 kad je njegov unos nizak.
Koristi spiruline
Ova je mikroalga riznica hranjivih tvari neophodnih za život. U njoj su koncentrirani mnogi vitamini (osim B12), mineralne tvari, omega 3 i omega 6 masne kiseline. Osobito je poznata po visokom sadržaju proteina i vlakana. Proteini čine 60 – 70 % mase osušene spiruline. Tko bi to rekao?! U stanici spiruline čuči i brojna ekipa antioksidansa (fitonutrijenata). Naći ćemo 30 puta više β-karotena nego u mrkvi. Svi ti fitonutrijenti zajedno doprinose njezinu protuupalnom, antivirusnom i antioksidacijskom učinku na naše zdravlje. Međutim, valja biti oprezan jer spirulina ulazi u interakciju s nekim lijekovima, ponajprije imunosupresivima. Bilo bi dobro da ljudi koji uzimaju imunosupresiv izbjegavaju veće doze spiruline (pritom govorimo o gramskim dozama) jer spirulina može smanjiti djelotvornost tog lijeka. Generalno se preporučuje od 1 do 3 grama spiruline na dan.
Dosadašnja znanstvena literatura ide u prilog primjeni spiruline prilikom pomoći u mršavljenju, povećanju osjeta sitosti, a ponajviše snižavanju kolesterola i triglicerida u krvi. Koje su ispitane doze spiruline? Za snižavanje kolesterola i triglicerida učinkovitima se pokazuju doze od 1 do 8 grama na dan. Za snižavanje krvnog tlaka učinkovitima se pokazuju doze od 3,5 do 4,5 grama na dan. Za ublažavanje stanja masne jetre učinkovitom se pokazuje doza od 4,5 grama na dan. Priča o spirulini tu ne staje. Sportaši također imaju koristi od ove modrozelene alge. Za poboljšanje sportske izvedbe učinkovitim se pokazuju doze od 2 do 7,5 grama na dan. Ključ je u dozi. Najmanje bočice sadrže najdragocjenije parfeme, a najmanje alge sadrže najhranjivije sastojke. Sićušna spirulina prirodno u sebi krije izuzetno mnogo hranjivih tvari kojima obogaćujemo našu prehranu. A nutritivno bogatom prehranom utiremo put ka zdravlju.
Autorica:
Vožnja bicikla, baš kao i trčanje, spada u ciklične tjelesne aktivnosti, a to znači da se pokret koji izvodimo ciklički ponavlja sve dok s tom aktivnošću ne prestanemo. Takav pokret ima višestruke blagotvorne učinke na naše tijelo jer potiče rad kardiovaskularnog sustava, pomaže u regulaciji krvnog tlaka, smanjuje razinu kolesterola u krvi, osnažuje naše mišiće, potiče znojenje i izbacivanje toksina iz tijela i pomaže nam održati željenu tjelesnu težinu. No, ono što manje naglašavamo kad su ciklične aktivnosti u pitanju je njihov utjecaj na naše mentalno stanje i posljedično na naše zdravlje.
Bicikliranje i trčanje, iako izazovni u počecima, predstavljaju pravi odmor za naš um u užurbanom svijetu i bez obzira zašto ste odlučili krenuti s trčanjem ili bicikliranjem – zbog društva, kako bi bili više fit ili iz natjecateljskih pobuda, ta će aktivnost svima donijeti brojne mentalne izazove kao i mogućnosti za napredak.
Evo koje su sve koristi za naš um od bicikliranja ili trčanja:
Trčanje i bicikliranje mogu ojačati mozak jednako kao što ojačavaju i ostale mišiće našeg tijela. Aktivnost poboljšava prokrvljenost mozga koji je onda i bolje nahranjen, a time mu se poboljšava sama funkcionalnost. Također, povećava se proizvodnja proteina koji grade mozak, ali je i povezanost mozga bolja, čime se usporava prirodni proces starenja.
No, nisu to jedine prednosti bicikliranja i trčanja. Postoje i mnoge socijalne prednosti uključivanja u te aktivnosti. Priključivanjem nekoj biciklističkoj ili trkačkoj zajednici susrest ćete i povezati se s ljudima koji dijele vaše interese i vrijednosti, ali ćete dobiti i priliku s nekim dijeliti svoje svakodnevne poteškoće i probleme – imat ćete priliku skinuti “kamen sa srca” u sigurnom okruženju koje će vas prihvatiti.
Za kraj spomenimo još i ovo: da bi dobili sve navedene dobrobiti trčanja i bicikliranja, trebali bi se uključiti u te aktivnosti minimalno 30 – 60 minuta 3 – 5 puta tjedno na svojih 75 % kapaciteta (dakle, ne ići svom snagom, nego se pridržavati malo umjerenijeg ritma).
I zapamtite, korak po korak i dogurat ćete daleko!
Autori:
Priprema za trening počinje već za stolom. Pametnim izborom jela koje prethodi treningu mi ćemo: „natankati” naše mišiće „gorivom” (ni oni ne žive samo od zraka i ljubavi), izbjeći pad šećera tijekom treninga, trenirati u punoj snazi, izbjeći bolove i plinove u trbuhu te lakše postići zdraviji sastav tijela s manje masnog tkiva. Odmah smo bolje volje kad vidimo napredak. Nismo ni sanjali što sve tijelo može!
Što jede rekreativac, a što jede profesionalac?
Preporuke koje slijede skrojene su po mjeri ljudi koji se rekreativno bave sportom, tj. u jednom tjednu treniraju manje od 5 sati. Kod većeg volumena treninga svakako se valja posavjetovati s nutricionistom jer tu vrijede posebna pravila. Prehrana nas rekreativaca, koji treniramo manje od 5 sati na tjedan, jednaka je pravilnoj prehrani čiji je cilj povećati broj godina koje ćemo provesti u zdravlju. Dakle, prehrana rekreativaca jednaka je umjerenoj, uravnoteženoj i raznolikoj prehrani kojom ćemo na dan unijeti više od 25 grama vlakana, više od 400 grama voća i povrća, do 5 grama soli i manje od 50 grama šećera. Pravilnom prehranom mi ćemo 50 % energije dobiti iz ugljikohidrata. Koji su najbolji izvori ugljikohidrata za zdravlje? Nutricionizam svojih 12 bodova daje integralnim žitaricama i voću. Budući da neprerađena, cjelovita hrana ostaje najbolji izvor hranjivih tvari: ugljikohidrata, proteina, masti, vitamina, mineralnih tvari i vode, u većini slučajeva nemamo potrebe za mjericama whey proteina prije, tijekom ili poslije treninga. Ljudska tehnologija nije još prestigla prirodu.
Ugljikohidrati i proteini – što, kad, koliko?
Danima kad hodamo, bicikliramo ili imamo trening snage u teretani, unosimo 4 grama ugljikohidrata po kilogramu naše tjelesne mase, a danima kad treniramo 1 sat bez prekida u umjerenom intenzitetu (nije nam jezik do poda, ali dobro smo se zadihali), unosimo 6 grama ugljikohidrata po kilogramu naše tjelesne mase. Ako imamo previše masnog tkiva i želimo poboljšati sastav tijela, unos ugljikohidrata u danu u prvom ćemo slučaju držati na 3 grama po kilogramu tjelesne mase, a u drugom slučaju na 5 grama po kilogramu tjelesne mase. Zaboravite na post i na „keto“ dijetu bez ugljikohidrata na dane treninga. Ne izbjegavajte ugljikohidrate ili hranu, izbjegavajte radije osobe koje vam to govore. Trenirati natašte misleći da ćemo brže mršavjeti, može nas samo dovesti brže do ozljede, osobito ako nismo u kondiciji. Ironija je što ćemo se natašte prije umoriti pa potrošiti manje energije. Prazna vreća ne stoji uspravno. Zato – nahrani se pa kreni!
Prijeđimo sad na proteine. Mi rekreativci unijet ćemo 0,8 grama proteina po kilogramu tjelesne mase na dan. Ako smo vegani ili želimo smanjiti masno tkivo u suvišku, unijet ćemo 1 – 1,2 grama proteina po kilogramu tjelesne mase. Gornja granica, ali baš gornja, gornja, dnevnog unosa proteina je 2,5 grama proteina po kilogramu tjelesne mase. Sve više od toga novac je bačen u vjetar. Jako je bitno ravnomjerno rasporediti unos proteina tijekom dana na način da svaki naš obrok sadrži 0,25 – 0,4 grama proteina po kilogramu tjelesne mase.
Hrana prije treninga: što kad jesti?
Slani inćuni, salame, pečeno meso, maslac, krastavci, grah, kupus i povrće u ulju prava su noćna mora prije treninga. Njih jedemo najmanje 4 sata prije gibanja. Jogurt i voće probavit ćemo unutar sat vremena, a probava kupusa i ribe u ulju razvući će se na više od 4 sata. Mi želimo doći na trening lagana želuca, nakon što ga je hrana napustila i ušla u crijevo. Zato obilne ručke i večere završavamo 4 sata prije treninga. Ako obrok jedemo 2 – 3 sata prije treninga, biramo lagana jela. To su: jogurt s granolom; riža na obranome mlijeku s jabukom i cimetom; voćni smoothie s obranim mlijekom; sendvič od integralnog (beskvasnog) kruha, salate i 50 grama šunke od bijelog mesa; sendvič od integralnog (beskvasnog) kruha, salate i 2 kuhana jaja; palačinka od integralnog brašna s pekmezom i žličicom – dvije namaza od orašastih plodova ili pak integralna tjestenina s umakom od rajčice. Ako trening imamo rano ujutro, što je meni najdraža opcija, 1 sat prije jedemo tekući obrok: iscijeđeni voćni sok ili tekući jogurt. Preporučujem recepte sa stranice Australskog instituta za sport, najvećeg znalca o sportskoj prehrani na svijetu. Na kraju svakog ukusnog recepta naći ćete koliko hranjivih tvari sadrži jelo. To nam uvelike olakšava postizanje ciljane vrijednosti proteina i ugljikohidrata u danu. Klik na https://www.ais.gov.au/nutrition/recipes! Najbolje jelo prije treninga ono je koje je siromašno mastima, umjereno proteinima, bogato ugljikohidratima i fina okusa.
Autorica:
Scroll hole, kako ja zovem taj „Instagram-vortex” u kojem svakodnevno provodimo previše minuta (ako ne i sati), doveo me do potrebe da pišem o temi koja me sve češće zaista brine. I kao coacha, a bome i kao čovjeka.
Problematika se ne tiče samo joge, već i svih drugih oblika treninga, bilo fizičke ili mentalne prirode, ali krenut ću od joge jer je njezina popularizacija tijekom lockdowna u cijelom svijetu izvršila i pozitivan i negativan utjecaj. Popularizacija joge imala je pozitivan utjecaj jer je potakla mnoge da se počnu njome baviti te pobudila interes za kretanje i tijelo, ali isto tako potakla je mnoge na treniranje iz potpuno krivih razloga.
„Instagram-joga” i sadržaj koji svakodnevno „jedemo” pretvorio se u akrobatski show i natjecanje u tome tko će staviti impresivniju sliku ili video, a zaboravilo se da je joga sve suprotno od toga. Joga se u svojoj osnovi ne bavi izgledom, već su pokret i tijelo alati kojima dolazimo do unutarnjeg, bez bavljenja izvanjskim na plitak i vrlo ograničen način. Realnost vremena u kojem živimo jest da je previše žena (a bome i muškaraca) zaključilo da će stavljanjem noge na glavu ili provokativnijom fotografijom privlačnom suprotnom spolu, zamatanjem u čvor ili virtuoznim stojem na rukama (koji je – FYI – slikan u padu) dobiti sve lajkove ovog svijeta i postati THE influencer/ica godine. Popularno zvano „yoga-lebrity” od „celebrity”. Da, toliko daleko je to otišlo.
Potražite samo hashtag #yoga i naći ćete 97,4 milijuna postova ljudi koji udove savijaju naprijed, natrag, oko sebe i u smjerovima suprotnim gravitaciji.
Da odmah napomenem – ne, naravno da se to ne odnosi na sve sadržaje društvenih mreža, kao niti na sve vlasnike profila. To bi stvarno bila laž. Dobar dio vlasnika profila upotrebljava ih kao motivaciju za daljnji rad na sebi, neki kao dnevnik napretka koji dijele s ostatkom pratitelja. Nekima je to zaista posao jer su u suradnji s brendovima koji ih za to i plaćaju. Ima onih kojima je to potvrda njihove vrijednosti. Ima ukratko svega. But, hey – that’s what gram vortex is for! Zar ne? Što onda mene zapravo muči? Mene vam muči neznanje jer ga smatram opasnim. Čije i kakvo? Da elaboriram.
Prosječna osoba koja otvori profil na Instagramu nije u mogućnosti prepoznati legitimnog, educiranog i stručnog instruktora fitnesa ili joge u tome moru informacija. Ne razlikuje nekog tko djeluje kao uzor i kvalitetan legit content creator, ali je zapravo obična osoba koja to radi za boostanje ega ili za vlastitu motivaciju, od onog kome je to zaista posao. Nije tu kriva niti jedna strana, samo su naočale malo zamagljene od strane onog tko plasira sadržaj (ako nije educirana i stručna osoba), kao i kod strane onog koji ga vjerno prati ne provjeravajući legitimnost sadržaja i osobe. Naravno, osobu koja plasira sadržaj i koja nije stručnjak baš briga jer ima pratitelje i pozornost, a osoba koja prati očito se ne brine da je u potencijalnoj opasnosti. Ako ništa drugo, da gubi dragocjeno vrijeme ne dobivajući adekvatno znanje upotrebljivo na ispravan način i u korist općeg zdravlja i razvoja.
Naravno, ima tu poza koje su potpuno bezopasne i oku ugodne, kao kakav downward dog, warrior II, lotus i slično, ali ima previše onih koje su se pretvorile u akrobatska natjecanja koja nemaju nimalo veze ni s jogom ni sa zdravom pameti.
Tolika je buka u priopćajnom kanalu da se ponekad ni sama ne snalazim, a smatram se zaista adekvatno educiranom da ispravnost informacije mogu prepoznati brzo i učinkovito. Ono što prosječna osoba vidi jest da je netko fizički nevjerojatno sposoban. Opla, noga u špagi, i to u stojećoj poziciji. Tea (27, Vinkovci): „Ajme i ja bih to. Kako lijepo fit tijelo ima Susan – ako radim to što radi ona, i ja ću izgledati baš tako!” I onda Tea zaključi – gledajući Susan u vrućem bikiniju na Obali Bjelokosti prilikom zalaska sunca u stoju na rukama s nogama na glavi – kako je baš to ono što njoj treba. I tako Tea za početak niti ne krene na jogu k nekom tko će je naučiti ispravne pozicije kako se ne bi ozlijedila, već Tea krene raditi jogu uz pomoć youtube kanala ili skidanjem tutoriala za jogu. Ili putem kakve aplikacije. Danas ih je zaista dosta dostupno za relativno povoljne cijene.
Nemam ništa protiv svega spomenutog, ali za početnika koji ne razlikuje lijevu od desne noge, stvarno? Kako to može završiti dobro? Nije sramota trebati više vremena ili raditi sporije. Raditi manje. Kad i zašto smo kao čovječanstvo pridali važnost brzini i količini, ne znam, ali zbog toga propadamo kao vrsta. Sporije, detaljnije i manje u ovom slučaju znači – više.
Problem je i što se sve svodi na brže, više i plitko, na ono tjelesno. Spomenuta Tea misli da, ako već sutra ne uspije doći do zahtjevne pozicije kakvu je Susan stavila u zadnji post (sad s Balija), nije dovoljno dobra. Da joj ne ide baš ta joga. Da je loša. Možda odustane i krene na boks. Možda se i ona slika ili snimi da se motivira i da ne odustane. Onda se brine kako je ispala slika. Je li bolji ovaj ili onaj outfit. I tako se, bez imalo razumijevanja zašto sve to uopće radi, ozlijedi jer beskonačnim radom na jednom pokretu ili pozi, osobito ako vaša genetika ne dopušta da ih izvedete – dolazi do prevelikog stresa za muskulaturu, tetive i kosti i to je zaista recept za ozljedu.
Ako se odmaknem od toga da Tea možda nikad neće zaista ispravno naučiti raditi jogu i da će se putem možda ozlijediti, dotakla bih se nečeg jednako tako važnog – toga da joga nije samo fora fleksibilna pozicija tijela. Nije Susan s nogama u čvoru. Nije samo meditacija. Nije samo filozofija. Nije samo vježbe disanja. Joga je puno više od toga. Ona je spoj svega spomenutog, što u sinergiji s vama samima predstavlja alat kojim upoznajete sebe. Nije kreirana kako biste se natjecali tko može virtuoznije izvesti neku asanu i „skeljiti” sliku na Instagram. Ima dubinu. Kao i vi.
Problem je što na slici ne vidite koliko je godina (da, godina) osoba koja izvodi pokret uložila kako bi postigla rezultat koji gledate. Ne, nije ustala iz kreveta i mogla to. Svi oni koji misle da je to tako, zaboravljaju posljedice koje se vide godinama poslije, kad neobjašnjivo počne bol u nekom dijelu tijela. Tijelo sve akumulira i pamti, a kad će disbalans isplivati na površinu, ovisi o vašoj genetici, stresu i opterećenju tijela te vremenu provedenom radeći nešto što je štetno. Tu su, naravno, i svi ostali faktori vezani uz kvalitetu vašeg života.
Mnogi ovo rade jer im Instagram-vila nije objasnila da poanta joge nisu poza i fora reels. Da nije bitno jesmo li superfleksibilni i možemo li uspjeti izvesti sve što vidimo kod drugih. Baš pronalaskom stvari koje nam ne idu, izvan zone komfora, u pozicijama koje možda nisu one super cool s Instagram posta, već kakva osnovna pozicija tijela (naizgled, vjerujem, većini dosadna), događa se prava čarolija. Tu otkrivamo ono što je najvažnije – sebe. Proučavamo kako se osjećamo u tom procesu. Rastemo. Razvijamo se. Kroz pozu. Kroz disanje. Kroz meditaciju. Saznajemo tko smo, kako smo i zašto smo.
Nemojte se uspoređivati sa sadržajem s društvenih mreža jer te slike i ti ljudi niste vi. I to je super. To je predivno. Vi ste autentični vi. Ja, Andrea, 31 godinu svoga života radim na tijelu kako bih mogla sve što vi gledate. Sretna sam što ljude mogu motivirati i što sam im inspiracija. Međutim, ne mogu vas ne pitati u kojem svemiru mislite da trebate moći što i ja ili da sam ja mjerilo? Sami sebi smo mjerilo. Ja sebi. Vi sebi. Tea Tei i Susan samo Susan.
Ono čemu trebamo težiti jest biti bolja verzija sebe. Raditi jogu ne za pozu s fotke, nego kako bismo rasli i razvijali se kao ljudi. Kako bismo dočekali stariju dob pokretni i zdravi, a ne s boli u lumbalnom dijelu kralježnice jer smo mislili da je normalno zalijepiti nogu za glavu zbog fora Tik Tok videa. Nije. Ne tvrdim da je nemoguće niti kažem da to ne radite, ali imajte dobar razlog i zapitajte se zašto to radite. Kad odgovor ne bude vezan uz završni proizvod, nego uz proces i putovanje prema cilju, tada ćete već poprilično mnogo naučiti o sebi pa će i cilj biti nešto sasvim drugo. Ali to prepuštam vama i vašem istraživanju sebe i svoga puta.
Podsjećam vas da život nije Instagram. Budite savršeno nesavršeni jer baš zbog toga i jeste prelijepo autentični.
Autorica:
Redovitu tjelesnu aktivnost usko povezujemo sa zdravim načinom života. Kako i ne bismo kad od malih nogu u školi učimo o njezinoj važnosti. Kao odrasli često čitamo o njezinim pozitivnim učincima u časopisima i na portalima. A kako starimo, sve češće možemo čuti i od našeg liječnika kako će nam upravo tjelesna aktivnost pomoći u rješavanju nekog novootkrivenog zdravstvenog problema, kao što je tlak ili šećer. Međutim, tjelesna aktivnost zahtijeva truda. Nije lako trgnuti se s kauča i prionuti vježbanju.
A uporno slušamo i čitamo o tome kako se moramo kretati. I to ne jedanput na tjedan, već najmanje tri – četiri puta, a idealno bi bilo čak svakodnevno. Zar zaista ne postoji drugi način kako očuvati zdravlje? Zar nije zdrava i raznovrsna prehrana dovoljna za dug i zdrav život?
Znanost uvjereno tvrdi da to nije dovoljno. I za to ima jako puno dokaza. Svake godine prispijevaju nova istraživanja koja upozoravaju na ključnu ulogu tjelesne aktivnosti u prevenciji, pa čak i liječenju određenih poremećaja i bolesti. Tako je dokazano djelovanje ne samo na pretilost, na koju bismo prvo pomislili. Ne, redovita tjelesna aktivnost čuva od najrazličitijih bolesti: od zloćudnih tumora do podmuklih demencija.
Činjenica je kako su kretanje i tjelesna aktivnost moćni saveznici u borbi protiv bolesti i zaista jesu uz zdravu prehranu ključ zdravlja. Međutim, što zapravo redovita tjelesna aktivnost čini ljudskom organizmu? Jasno je kako povećava broj potrošenih kalorija i potiče cirkulaciju. Možda smo čuli kako tjelovježba potiče lučenje hormona sreće, serotonina i dopamina, no posljednjih su godina istraživači došli do vrlo neobičnog otkrića. Otkrili su kako redovita tjelesna aktivnost utječe i na jedan od možda najtajnovitijih sustava u našem tijelu – crijevni mikrobiom. Da, redovita fizička aktivnost utječe na sitne mikroorganizme unutar našeg crijeva. I to ne bilo kako.
Nije otkrivena samo povezanost između tjelesne aktivnosti i crijevnog mikrobioma, već danas znanstvenici smatraju kako su mnogi dobrotvorni učinci tjelovježbe posljedica upravo djelovanja na crijevni mikrobiom. Primjerice, gubitak na tjelesnoj težini i lučenje hormona sreće nakon treninga.
Pa dobro, što to redovita tjelesna aktivnost čini crijevnom mikrobiomu? Kad skupimo trenutačnu znanstvenu literaturu, postaje jasno kako tjelovježba u principu ima dva glavna učinka na crijevni mikrobiom. S jedne strane, ona povećava raznolikost unutar crijevnog mikrobioma. Redovitim vježbanjem zapravo povećavate broj vrsta bakterija unutar crijevnog mikrobioma. Iako zvuči nevjerojatno, američki znanstvenici otkrili su kako profesionalni ragbijaši imaju veću raznolikost bakterija unutar crijevnog mikrobioma nego ljudi iste dobi i težine koji su fizički neaktivni. S druge strane, redovita tjelesna aktivnost pospješuje rast dobrih bakterija, slično kao nekakav probiotik. Tako su, primjerice, laboratorijski miševi koji su imali mogućnost kretanja unutar kaveza imali znatno veći broj dobrih bakterija unutar crijevnog mikrobioma nego oni koji se nisu kretali. Zanimljivih istraživanja na ovu temu ima bezbroj, ali sve studije upućuju na isto: redovitim kretanjem ili općenito fizičkom aktivnosti činimo čuda za naš crijevni mikrobiom.
Iako je danas ta povezanost između fizičke aktivnosti i crijevnog mikrobioma dobro opisana, nije u potpunosti jasno kako zapravo fizička aktivnost dovodi do tih promjena. Znanost je pripremila mnogobrojne teorije. Tako se smatra da tjelovježba potiče crijevnu peristaltiku, čime se bakterijama koje izazivaju bolesti otežava prianjanje uz sluznicu crijeva. Nadalje, kretanjem izvlačimo krv iz krvnih žila oko crijeva i usmjeravamo u mišiće, čime se aktivira imunosni sustav u crijevu koji počinje reagirati na loše bakterije u svojoj okolini. A zbog umora mišića nastaje mliječna kiselina, ono neugodno pečenje koje osjetimo tijekom vježbanja, ali i dva dana poslije dok imamo upalu. Ona dopire u crijeva, gdje postaje hrana bakterijama koje se hrane mliječnom kiselinom – laktobacilima. Upravo laktobacile poznajemo kao probiotike s mnogobrojnim dobrotvornim djelovanjem i oni su tajne zvijezde unutar našeg crijevnog mikrobioma.
A čini se kako je upravo spoj djelovanja tjelesne aktivnosti i probiotika prirodno čudo za naš organizam. Tako je jedno istraživanje na miševima dokazalo kako se probioticima može pojačati učinak tjelesne aktivnosti: dolazi do većeg porasta mišićne mase i snage, povećava se otpornost na opterećenje i smanjuje umor nakon tjelovježbe. Premda znanost nije potvrdila navedeno na ljudima, čini se da ćemo uskoro i probiotike uvrstiti u obrok prije i poslije treninga.
Iako je tu svašta još neistraženo, možemo zaključiti kako kretanje i tjelesna aktivnost čine dobro našem crijevnom mikrobiomu. I to je najbitnije. Za razliku od nas samih, naši mikroskopski podstanari stvarno vole gledati kako se mi mučimo i znojimo. Međutim, važno je znati kako nas oni obilno nagrađuju za sav trud. Stvaraju različite kemijske tvari, kao što su kratkolančane masne kiseline, koje hrane stanice crijeva, pojačavaju cjelovitost stijenke i smanjuju razinu upale unutar crijeva, ali i cijelog tijela. Nadalje, redovitim treningom raste broj bakterija iz roda Bacteroides, koje nam pomažu gubiti na tjelesnoj težini, kao što smo imali priliku čitati ranije. A što je najvažnije, neke će bakterije iz naših crijeva kao odgovor na kretanje lučiti hormone sreće, što će nam olakšati muku i možda malo uljepšati pomisao na ponovni trening.
Zaista se nadam da ovaj članak neće predstavljati još jedan tekst koji hvali tjelesnu aktivnost, već da sam Vam barem malo uspio približiti ovu čudesnu povezanost između tjelesne aktivnosti i crijevnog mikrobioma. Koliko god shvaćali tjelovježbu kao nužno zlo, činjenica je kako je zapravo ona, uz zdravu prehranu, nezamjenjiva stavka u formuli za očuvanje zdravlja. Jednostavno se moramo redovito kretati. Neka Vam baš zato ovaj članak bude dodatna motivacija. Idući put kad Vam se ne bude dalo dignuti s kauča, sjetite se svih dobrih bakterija u crijevima koje to jedva čekaju i uvelike nagrađuju svu Vašu muku i trud!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Budući da je stres neizbježan dio naše svakodnevice, važno je imati barem nekoliko jednostavnih, a dostupnih načina za uspješno upravljanje njime. Već smo govorili o važnosti disanja, meditacije i tjelesne aktivnosti, no jedan od jednostavnijih, a učinkovitih načina za bolje nošenje sa stresom vježbe su istezanja. Naravno, ovdje govorimo o jednostavnim vježbama koje možete obaviti kod kuće ili na radome mjestu bez previše pripreme i u vrlo malo vremena.
Međutim, zašto baš istezanje i kako ono utječe na naše nošenje sa stresom?
Osnovna preporuka je da istezanje radimo najmanje jedanput na dan, primjerice, ujutro. Za istezanje odvojimo 10-15 minuta, a prema potrebi, tijekom dana također možemo napraviti neke vježbe kao mali odmor od posla i dnevnih obveza, primjerice, u trajanju 5 minuta. Svaku vježbu dobro je ponoviti nekoliko puta zadržavajući položaj istezanja 15-30 sekundi te pritom disati polagano, idealno trbušno. Dok se istežemo NIJE potrebno ići preko granice boli, već suprotno, istezati se tako da osjetimo ugodno istezanje mišića bez prisutnosti boli jer je normalna reakcija mišića u slučaju boli stezanje, odnosno grčenje, pa ne dobivamo željeni antistresni učinak. Odlično je i to što vježbe istezanja možemo kombinirati s vježbama disanja, pa tako istodobno pružamo dvostruki otpor stresu!
Autori:
Moderan način života donio nam je puno prednosti i komfora te posljedično smanjio našu potrebu za kretanjem. Danas nam je sve dostupno na „klik”, sve je pojednostavljeno kako bismo štedjeli vrijeme, no u što ga ulažemo, pitanje je kojim ćemo se ovdje baviti. Kretanje je aktivnost koju smo, dakle, zamijenili sjedenjem ili vožnjom u osobnom automobilu, gotovo nam je nezamislivo hodati negdje ako nemamo pravi razlog. Šetanje, vožnja biciklom, plivanje, sve su to aktivnosti koje obavljamo više-manje ako nismo imali neki drugi izbor, onaj koji nas drži u zoni komfora i dalje. Međutim, ako dovoljno dugo živite bez kretanja, ipak ćete početi osjećati posljedice takvog načina života: više depresije, kraći životni vijek, povećanje vjerojatnosti za teža oboljenja, poput raka, debljanje ili poteškoće vezane uz krvožilni sustav. Ipak, nećete ih povezati izravno s načinom života jer ste sad već ulovljeni u čarobni krug navika prema principu: „sjedenje – ekrani, sjedenje – ekrani”.
Premda se po rođenju svaki čovjek voli kretati (bebe pužu, mala djeca plešu, trče, penju se i sl.), nekako se s vremenom i dugotrajnim sjedilačkim životnim stilom, odviknemo od pokreta i počnemo ga doživljavati kao nešto nelagodno iako smo svi zajedno davno slavili prve korake kao veliku i važnu pobjedu.
Međutim, kretanje nam je ipak prirodno i brzo ćemo se, samo ako si dopustimo, vratiti staroj potrebi – potrebi za pokretom.
Dobrobiti kretanja su mnoge: kretanje produljuje životni vijek, smanjuje depresiju i anksioznost, blagotvorno je za krvožilni sustav, ali i za mozak. Kretanje je najprirodnija čovjekova aktivnost za koju smo stvoreni, a jedino što stoji između nas i kretanja kao zdravog odabira su naše navike. Počnite ih postupno mijenjati zanimljivim i održivim izborima i napravite pravi korak prema vašem zdravlju.
Autori:
Ponekad u životu kupite knjigu, pogledate predstavu ili upišete tečaj nemajući apsolutno pojma o čemu će biti riječi niti hoće li vam ikad to u životu koristiti. Skroz spontano, neplanirano, intuitivno. A onda otkrijete čitav jedan novi svijet. Eldorado. Svoj eldorado otkrila sam davno na tečaju mindfulnessa. Bila sam novopočeni nutricionist kad sam naslijepo upisala mindfulness nemajući blagu vezu što je meditacija ni čemu služi. U svijet mindfulnessa uvela me psihologinja koja je svoj radni vijek posvetila radu s odraslim ljudima i maloljetnicima u zatvoru. Jedna njena rečenica posebno mi se urezala u sjećanje. Rekla nam je: „Da sam bar ranije otkrila mindfulness, mislim da bih mogla još više pomoći ljudima s kojima sam radila.“ A ja, okružena psiholozima, pedagozima i socijalnim radnicima, nisam isprva razumjela taj hype oko disanja. Za mene, nutricionista, disanje je bilo izvor kisika. A kisik je bio neophodan stanicama u tijelu da prime, tj. iskoriste, energiju iz hrane koju jedemo. I tu je završavala čitava moja priča vezana uz disanje. Naravno, sve to stoji: bez kisika nema života, ali mindfulness nas uči da mi taj život možemo učiniti kvalitetnijim – disanjem i svjesnim jedenjem. Nije bez razloga svjesno jedenje postalo i ostalo jedan od ključnih alata u mom radu s ljudima. Hvala, Magdalena!
Mindfulness je stanje uma ili trening (za nas na zapadu koji usvajamo to zaboravljeno stanje uma pregaženo ludim tempom života), u kojem mi svjesno, tj. namjerno, obraćamo pozornost na sadašnji trenutak: na osjete u tijelu, na pokret, na misli, na ponašanje, na emocije, bez kritiziranja ili osuđivanja sebe. Svjesno jedenje jedan je od kamenčića u mozaiku mindfulnessa. Vježbe disanja, joga, vođene meditacije, svjesno jedenje – sve su to tehnike (meditacije) koje nas dovode u sadašnji trenutak i time mijenjaju aktivnost i strukturu našeg mozga. Kažemo da djeluju neuroplastično. Bude se, tj. aktiviraju, dijelovi mozga zaduženi za učenje i koncentraciju, a uspavljuju se i smanjuju dijelovi mozga odgovorni za stres i strah. Glavni učinak svih meditacija opuštanje je živčanog sustava. Što smo opušteniji, naš želudac brže izlučuje probavne enzime (poznati kao probavni sokovi), pa zato bolje probavljamo hranu bez naknadnog osjeta težine, grčeva i nemilih plinova. Detaljnije o superučincima svjesnog jedenja na zdravlje pisali smo u božićnom tekstu Kako usrećiti glavu i trbuh za blagdanskim stolom. U tekstu smo se upoznali s koracima svjesnog jedenja. Kad osjetite potrebu, „osvježite“ te ključne korake sve dok ne postanu automatski, poput disanja. Iznijet ću ovdje kratak podsjetnik na korake svjesnog jedenja: Sjedimo ugodno za stolom. Uzimamo hranu po želji. Osvijestimo (promatramo) koliko je težak zalogaj hrane u ruci/vilici/žlici? Koje je boje? Kojeg je mirisa? Kojih je okusa? Koje misli (sjećanja) i emocije su se pojavile tijekom zalogaja? Sve to promatramo poput zantiželjnog djeteta, bez osuđivanja i kritiziranja sebe. Nježno. Svjesno jedenje jest oblik meditacije. U ovoj meditaciji ne pratimo udisaj ni izdisaj, već pratimo naša osjetila. Boje, okusi, zvukovi i mirisi stupaju pod svjetla pozornice. Prostirku za jogu nemamo uvijek pri ruci, no zato je tu blagovaonica.
Svjesno jedenje danas se uklopilo u dijetoterapiju ljudi sa sindromom iritabilnog kolona, a još je važnije u dijetoterapiji ljudi s bulimijom i ljudi s kompulzivnim prejedanjem. Riječ je o dva oblika poremećaja jedenja u kojima se emotivni život živi kroz hranu. Drugim riječima rečeno: kad neugodne emocije redovito gasimo prejedanjem do fizičke boli, sami, daleko od pogleda drugih ljudi zbog srama koji osjećamo. Kad procjenjujemo koliko netko svjesno jede mjerimo šest faktora. Mjerimo prihvaćanje: Kritiziram li sebe jer jedem to što jedem? Govorim li sebi da ne smijem biti gladan? Dijelim li hranu na dobru i lošu? Ova pitanja upozoravaju na nedostatak prihvaćanja. Mjerimo svjesnost hrane: Primjećujem li kako hrana izgleda? Primjećujem li miris i aromu hrane? Svjesnost hrane visoka je kod svjesnog jedenja. Mjerimo nereaktivnost: Postajem li razdražljiv kad sam gladan? Kad sam gladan, ne mogu razmišljati ni o čemu drugom? Ova pitanja upućuju na manjak nereaktivnosti. Mjerimo svjesnost ponašanja: Jedem li automatski, tako da nisam uopće svjestan što jedem? Ne obraćam pozornost na jelo jer sam zabrinut ili ometen nečim drugim. Ova pitanja upućuju na manjak svjesnosti ponašanja. Mjerimo rutinu: Jedem li uvijek istu hranu za ručak? Jedem li istu hranu svaki ponedjeljak? Jaka rutina odražava manjak svjesnog jedenja. I na kraju mjerimo nestrukturirano jedenje: Multitaskam li dok jedem? Jedem li između obroka? Grickam li pred računalom ili televizijom? Nestrukturirano jedenje često upućuje na manjak svjesnog jedenja. Koliko vi svjesno jedete?
Autor: