Još od ranog djetinjstva sjećam se kako sam uvijek imala neke hobije. Skupljanje sličica Životinjskog carstva, odbojka, plesne grupe, igranje gumi gumija, pisanje, slikanje, grupa astronomije… Sve je nekako to u djetinjstvu bilo sastavnim dijelom svakodnevnog života. Čak je i jedno od važnijih pitanja u spomenarima bilo da navedemo hobi. Za one mlađe koji ovo čitaju i možda ne znaju, spomenari su bili glavni hit devedesetih. Nije bilo osobe koja nije imala jedan koji je prošao cijeli razred, ako ne i druge, i u kojem se nalazila hrpa informacija o svima iz škole. Pravi urnebes kada gledam na to danas, ali eto… da se vratim na poantu – SVI smo imali hobije. Kako smo odrastali, broj istih se smanjivao povećanjem broja obaveza.
Moj hobi plesanja baleta pretvorio se u posao i nekad se stvarno pitam koliko je odabir hobija mnogima od nas definirao buduće profesije. Da, nekako sad mislim da sam imala sreće jer sam odabrala baš hobi koji mi potpuno pridonosi zdravlju. Međutim, neki su otišli u neke druge vode i zabetonirali se na radnim mjestima višesatnim sjedenjem te si time potpisali posturalne i druge probleme. Iste većina ljudi danas rješava treninzima dvaput tjedno, kojim bi trebali nadoknaditi manjak svakodnevnog kretanja. Bira se HIIT trening, cycling, škole trčanja, pilatesi, joge… svašta je dostupno danas; međutim, nešto ipak nedostaje. To je shvaćanje kretanja – ne kao hard core treninga gdje ispustiš dušu dok se na tebe dere trenerica uz preglasnu daka-daka-bam glazbu, pri čemu je tvoje vidno rubno stanje između nesvjestice i dopaminskog naboja sreće (jer preživio si trening i odmah si “uspješniji” i sebi bolji) – već kao običnog kretanja. Znate ona koja su nekad bila svakodnevica ili hobi? E to. 
Da elaboriram – trening većeg intenziteta je stres. Ne loš, već dobar. Onaj u izoliranim uvjetima gdje izlaganjem istom izgrađujemo otpornost na život i postajemo snažniji. Međutim, pod stresom smo svakodnevno. Na poslu, doma, na ulici, u dućanu, na mobitelu… I ne mogu vas sve ne pitati ne bi li trebalo onda stres koji biramo kao pozitivan stres (vježbanje) možda pametnije birati, tako da nije prevelik i da ne uzrokuje više štete nego koristi?
Jeste li primijetili kako velik broj ljudi često ima povrede na rekreativnim treninzima? Jesu li krivi treneri? Pa djelomično da, ali na kraju balade, svi mi smo odgovorni sami za svoje zdravlje. Svi mi sami biramo biti na toj i toj aktivnosti i trenirati s tim i tim trenerom, pa samim time trebamo i preuzeti odgovornost za svoje zdravlje.
Možda ako ste osoba koja sjedi devet sati dnevno za računalom 5 dana u tjednu, vozite se autom na posao te se općenito minimalno krećete – odabrati cross fit dvaput tjedno po 60 minuta ili HIIT trening, možda nije najbolja opcija. Možda bi bilo bolje triput tjedno prakticirati neki lakši trening te se probati svakodnevno barem kretati 15-30 minuta više. Prošetati se do posla. Otići za vikend u prirodu. Krug do Maksimira, Sljemena ili bilo kojeg obližnjeg brda i malo se penjati uzbrdo. Možda rolati ili voziti bicikl par krugova oko zgrade, po kvartu ili evo do posla kad ne pada kiša i kad nije zima.
Ono što želim reći – sve su nam to kao djeci bili hobiji. Nismo ih smatrali opterećenjem nego srećom i normalnim oblikom provođenja dana. Kad se samo sjetim – da me mama pusti biti vani iza paljenja ulične rasvjete i da napravim još dva kruga oko zgrade na bajku – e to je bilo ono vaaaauuuuuuuu, moja mama je najbolja.
A danas – danas ti je problem sjesti na bicikl i otpedalirati 3 kilometra. Otići pješice do dućana i nositi dvije vrećice niti od 5 kilograma do doma. Problem nam je popeti se na treći kat bez tih vrećica. Tko će još i to nakon cijelog dana posla? Nije li bolje da možda to uvrstimo u svakodnevicu pomalo pa tim malim koracima dođemo do velikih pomaka kroz neko duže razdoblje, tako usvajajući doživotne kvalitetne navike? Možda je to bolje nego dva puta tjedno sumanuto mrcvariti već ionako prestresirano i iscrpljeno tijelo i nanijeti mu dodatnog stresa – ne, jer je TAJ trening loš, nego jer se VI općenito premalo krećete pa je samim time SVE nagomilano u povećani stres za koji nemamo prikladan kapacitet.
Uvijek se vraćamo na tu dosadnu temu uravnoteženosti. Čak i vaše tijelo treba homeostazu (uravnoteženost metabolizma) da bi bilo zdravo. Pa kako se dogodi da zaboravimo da je takva uravnoteženost izravno pod utjecajem naših svakodnevnih malih odabira koji čine širu sliku – naše danas, i još važnije KAKO živjeti.
Evo ne znam.
Ples. Hodanje. Trampolin. Rolanje. Planinarenje. Plivanje. Penjanje. Jedrenje. Graničar sa susjedima iza zgrade. Gumi gumi s kolegicama s posla. Mogu nastaviti niz, ali vjerujem kao i svatko tko ovo čita. Jedino je važno da vas ta aktivnost veseli i da je zabavna. Da je igra za vaš um i tijelo. Da je fora. Da je razbijanje rutine. Da nije tu da smršavite, dobijete ljepše ruke, noge, stražnjicu… da se sve to dogodi bez puno brige oko rezultata za estetiku vašeg tijela, već za boljitak vašeg duha i uma.
Možda bi se svi trebali sjetiti kako hobije iz djetinjstva danas pretvoriti u slatke rekreativne poslastice. One koje u nama mogu probuditi sreću i zadovoljstvo. Još važnije – dugovječnost i sjajnu kvalitetu života.
Autorica:
