Kuhanje s klincima – hobi velikih i malih — b•Aktiv

Kuhanje s klincima – hobi velikih i malih

Kažu da hranom hranimo srce, dušu i tijelo. Moja najljepša sjećanja iz djetinjstva vezana su uz svaki ljetni ručak na našoj obiteljskoj terasi: mama, tata, nono, nona i ja, svi zajedno za stolom, pod vedrim nebom posutim bijelim oblačcima, uz šum ljetnog povjetarca među krošnjama masline i uz zvuke podnevnih crkvenih zvona u daljini. I danas se tih prizora prisjetim do zadnjeg detalja. Premda sam kao dijete najviše htjela dresirati pse s nonićem i tatom, više od bilo koje druge aktivnosti u kući, uvijek bih rado mijesila tijesto za njoke i kroštule s nonom i mamom. To mi je baš bilo fora. Takva nas lijepa sjećanja u trenu razvedre i obuzme nas mir. To je isti ugodni osjećaj koji nas ispuni kada se bavimo svojim omiljenim hobijem. Danas spajamo hobi i hranu, a to je savršena kombinacija aktivnog odmora za malu i veliku djecu.

Djeca nikad nisu bila dobra u slušanju odraslih, ali nikada nisu propustila priliku da ih imitiraju

Riječi su to američkog pisca Jamesa Baldwina. Ako primijetimo da naše dijete guta hranu brzinom svjetlosti, obratimo pozornost na to tko se još u našoj obitelji baci na hranu i prvi ustane od stola ostavljajući iza sebe tek prazan tanjur. Mala djeca i djeca predškolske dobi kopiraju to kako se jede od svojih glavnih uzora: roditelja i starije braće ili sestara. Obitelj u tom razdoblju djetetova života ima daleko najveći utjecaj na stvaranje djetetovih prehrambenih navika. Mala djeca nemaju urođenu sposobnost svojevoljnog biranja nutritivno bogate i raznolike hrane. To čine tek kada im takvu hranu posluže roditelji. Zadatak roditelja je redovito osigurati nutritivno bogatu i raznoliku hranu djetetu, a na djetetu ostaje odluka koliko će te hrane doista i pojesti. Djeci je najbolje približiti čaroliju kuhanja u njihovim prvim godinama života, kada razigrano istražuju svijet oko sebe, puni zanimanja i divljenja, upijajući baš sve poput spužve.  

Američke smjernice preporučuju da se dvogodišnjacima uvedu aktivnosti poput trganja listova salata, blitve ili špinata, slaganja komadića izrezanog voća i povrća u razne oblike, primjerice u oblik smješka ili nečeg drugog, okretanje stranica kuharice, odlaganje ostataka hrane ili ambalaže od hrane u smeće, dodavanje prehrambenih proizvoda roditelju. Trogodišnjacima se spomenute aktivnosti proširuju dodavanjem sastojaka u hranu, imenovanjem hrane, gnječenjem kuhanog krumpira, oblikovanjem tijesta i miješanjem smjese za palačinke pjenjačom. Četverogodišnjacima se dosad spomenute aktivnosti proširuju aktivnostima kao što su guljenje banane, mandarine ili naranče, razbijanje ljuske jajeta, guljenje kuhanog jajeta, postavljanje pribora na stol, pomaganje u mjerenju suhih sastojaka hrane kao i pomaganje u pripremi sendviča. Petogodišnjacima se sve dosad nabrojene aktivnosti proširuju rezanjem mekog voća tupim nožem, tučenjem jaja pjenjačom i mjerenjem tekućih sastojaka hrane pomoću čaša i šalica.

Klinci i klinceze koje redovito večeraju sa svojim obiteljima, jedu više voća i povrća tijekom dana, a manje pržene hrane. Također, piju manje gaziranih pića od svojih vršnjaka koji rijetko večeraju sa svojim obiteljima. Kada djetetu pružimo jelo, mi zapravo na tanjur ne stavljamo samo hranu. Zajedno s tom hranom na tanjur stavljamo naša znanja i vještine, našu povijest, naše okuse, naše raspoloženje, naše etičke vrijednosti, naš odnos prema prirodnim resursima i naše granice. Mi na tanjuru djetetu poslužujemo svoju kulturu. A djetetu hrana postaje jezik kojim izražava svoje potrebe, strahove i želje. Dijete priča o sebi kroz hranu koju jede ili ne jede.   

Hobijem do zdravlja cijele obitelji

Danas, nakon niza godina ovisnosti o dostavi hrane, blago snobovskog pogleda na sve aktivnosti koje uključuju vješti rad ruku (a da to nije tipkanje na računalu ili skrolanje po mobitelu), poput kuhanja te sterilnog crno-bijelog dijeljenja hrane na dobru i lošu, nismo ništa posebno sretniji ni slobodniji kao ljudi, zar ne? Svjedočimo tome kako već dulje vrijeme kročimo pogrešnim putem koji nas udaljava od zdravlja. Sada je vrijeme da hranu uklopimo u svoju svakodnevnicu. Kao hobi. Kroz igru s djecom: oblačeći fora pregaču, istražujući jela i njegove sastojke, istražujući raznovrsni kuhinjski pribor, uključivanjem klinaca i klinceza u zajedničku pripremu jela te u postavljanje i pospremanje stola, ponovnom uporabom ili pak odlaganjem ostataka hrane, sastavljanjem popisa za kupovinu i samim odlaskom u kupovinu, ali i uzgajanjem začinskog bilja na balkonu. Možemo pričati o jelima koje smo jeli u djetinjstvu ili možemo uz mrvicu mašte stvarati zanimljive pripovijetke o hrani. Vrijeme koje provodimo igrajući se s djecom nije nikada izgubljeno vrijeme. Sjetimo se kako je to izgledalo kad smo mi bili djeca i znat ćemo koliko ima istine u tim dragocjenim riječima.

 

Autorica:

Sandra Zuganmag. nutr