Krenula bih od rečenice kojom se često koristim: „Znanje je moć, a znanje o sebi je supermoć.”
Jedan od oblika upoznavanja sebe svakako jest meditacija. Praksa meditacije prilika je da proučimo sebe i uočimo način na koji funkcionira naš um te da u njega unesemo određenu dozu jasne mirnoće. Upravo taj proces – koncentriranje, pozornost, dah, primjećivanje lutanja uma, kao i ponovno uspostavljanje pozornosti, razvija sabranost, strpljivost i razumijevanje uvidom. Uvidom koji nam daje znanje o sebi samima.
Kad pomislim na meditaciju, slika koju vidim, a vjerujem i mnogi drugi, jest osoba u sjedećoj poziciji, uspravnoga trupa, zatvorenih očiju i opuštenih ruku. Energija mira, spokoja, koncentracije – kako u tijelu, tako i u životu te osobe – nešto je što zrači samo iz spomenute vizualizirane slike.
Upravo ta slika dugo je bila moja jedina ideja meditacije i onoga kako sam je naučeno upotrebljavala.
Za mene je meditacija uvijek bila povratak sebi, stvarno viđenje onog što me okružuje i svega što ja zaista jesam. Moj kutak gdje mogu uvijek biti prisutna upravo „sada”, umom i tijelom, te time zaista posjedovati iskonsku vitalnost vlastitog „ja”. Utočište koje mi pruža dubok osjećaj smirenosti, koje je proizašlo iz znanja koje sam sama stekla o sebi (tijekom niza meditacija), a koje je, izvan svake sumnje – moja istina.
Međutim, je li meditacija zaista jedino i samo prethodno zamišljena slika?
Prije samo nekoliko godina radila sam free flow (kretala se kroz prostor zatvorenih očiju, bez plana i cilja) te obraćala pozornost na dah i unutarnje osjete. Rezultat je bio da sam, ničim izazvana, postala hiperemotivna. Zbunila sam se kao nikad jer sam doživjela nevjerojatnu katarzu plačući kao kišna godina na podu, nasred svoje sobe. PMS? Errrm, ne. Boli li me nešto? Ne. Otkud onda krokodilske suze, jecanje i na kraju oslobođenje, nakon kojeg sam bila lakša od pera na vjetru? Razlika između tog flowa i nekog drugog bila je u mojoj dubokoj koncentraciji na unutarnje. Duboko sam disala, usmjerila koncentraciju na „sada” te, za razliku od inače, nisam planirala pokrete. Jednostavno sam samo bila. Tolika koncentracija na samu sebe dovela je do toga da je moje tijelo, kako bi doseglo stanje mira, izbacilo (ja vjerujem) sve negativno. Sve netrpeljivo. Sve nemirno. Rezultat je bio mir jednak onome koji osjećam nakon meditacije.
Razmišljala sam kako sve navedeno tijekom tog flowa ujedno sačinjava niz preduvjeta za kvalitetnu meditaciju. Nisam se mogla ne zapitati što kad bih upravo tijekom onoga bazičnog, slobodnog kretanja – tijekom kojeg koncentracija nije na formi i/ili tehnici pokreta, već na disanju i unutarnjim doživljajima – pokušala meditirati i istražiti je li taj slobodni flow bio moja suluda pretpostavka ili zaista potencijalna praksa meditacije kretanjem.
Tako je započelo moje istraživanje meditacije pokretom.
Niz praksi tijekom godina potvrdio je ono što danas zaista glasno i jasno govorim: Slobodno kretanje unosi fluidnost i energiju u tijelo, a ritam kretnji, u skladu s dahom, uspostavlja ravnotežu i mir – kako tijela, tako i uma. Meditacija ne mora biti ograničena na sjedenje. Ona se ne mora provoditi onako kako je zapisano i ne mora biti za svakoga ista.
Za mene se pokazalo da ulazak u meditativno stanje, kao i sama korisnost nusprodukta meditacije, jest nešto što često lakše postižem kretanjem. Ponekad i ja sjedim. Ponekad ležim. Sve su to opcije koje treba istraživati svatko od nas i pronaći najbolje za sebe.
Osobito me iznenadila spoznaja kako lakoću uma i tijela postižem tijekom trčanja uz slušanje klasične glazbe i disanje specifičnog ritma, što koncentraciju vraća na dah te dovodi do meditativnog stanja. To stanje ponekad je za mene oblik transa, tijekom kojeg uopće ne osjećam da trčim. Tako istrčim 22 km osjećajući se lagano i poletno.
Otkrila sam da mogu meditirati bilo kad i bilo gdje neovisno o buci, nemiru i vanjskim utjecajima svijeta koji me okružuje te svim silama unosi u mene nemir na bezbroj načina.
Sve to dovelo je do moje transformacije u jednu novu Andreu, koja naučenim – kako ih često zovem – „alatima” uspostavlja svoju ravnotežu u ovom svemiru, a time i pozitivno utječe na okolinu. Smirenost sam doživjela kao supermoć, koja je otvorila moje srce i um, a istovremeno mi omogućila selekciju i postavljanje granica. To je dovelo do otpornosti mog organizma, kao i do prihvaćanja nestalnosti kao sastavnog dijela života. Povrh svega, meditacija kretanjem donijela mi je slobodu koja mi je omogućila životni sklad.
Za svakog tko je otvoren istražiti meditaciju kretanjem, predlažem da krene od nekoliko minuta kretanja u prostoru u kojem mu je ugodno. Soba, dvorana, priroda… sve to duboko dišući na nos, osluškujući svoje unutarnje stanje. Usmjerite koncentraciju na to kako se osjećate, a ne kako izgledate. Zaboravite na formu i estetiku. Uživajte u „sočnosti” kretanja koje je vaše tijelo sposobno kreirati. Uskladite dah i pokrete, kao da jedno vodi drugo i zajedno čine sklad. Istražujte. Povrh svega, budite blagi i strpljivi. Vrijeme, konzistencija i repeticija sastavni su dio učenja. Dajte umu i tijelu vremena da se vrati u balans. Ako i ne uđete u meditativno stanje, jamčim da će osjećaj zadovoljstva i mirnoće biti sveprisutan.
Autorica:
