Ponekad u životu kupite knjigu, pogledate predstavu ili upišete tečaj nemajući apsolutno pojma o čemu će biti riječi niti hoće li vam ikad to u životu koristiti. Skroz spontano, neplanirano, intuitivno. A onda otkrijete čitav jedan novi svijet. Eldorado. Svoj eldorado otkrila sam davno na tečaju mindfulnessa. Bila sam novopočeni nutricionist kad sam naslijepo upisala mindfulness nemajući blagu vezu što je meditacija ni čemu služi. U svijet mindfulnessa uvela me psihologinja koja je svoj radni vijek posvetila radu s odraslim ljudima i maloljetnicima u zatvoru. Jedna njena rečenica posebno mi se urezala u sjećanje. Rekla nam je: „Da sam bar ranije otkrila mindfulness, mislim da bih mogla još više pomoći ljudima s kojima sam radila.“ A ja, okružena psiholozima, pedagozima i socijalnim radnicima, nisam isprva razumjela taj hype oko disanja. Za mene, nutricionista, disanje je bilo izvor kisika. A kisik je bio neophodan stanicama u tijelu da prime, tj. iskoriste, energiju iz hrane koju jedemo. I tu je završavala čitava moja priča vezana uz disanje. Naravno, sve to stoji: bez kisika nema života, ali mindfulness nas uči da mi taj život možemo učiniti kvalitetnijim – disanjem i svjesnim jedenjem. Nije bez razloga svjesno jedenje postalo i ostalo jedan od ključnih alata u mom radu s ljudima. Hvala, Magdalena!
Prostirka za jogu ili blagovaonski stol
Mindfulness je stanje uma ili trening (za nas na zapadu koji usvajamo to zaboravljeno stanje uma pregaženo ludim tempom života), u kojem mi svjesno, tj. namjerno, obraćamo pozornost na sadašnji trenutak: na osjete u tijelu, na pokret, na misli, na ponašanje, na emocije, bez kritiziranja ili osuđivanja sebe. Svjesno jedenje jedan je od kamenčića u mozaiku mindfulnessa. Vježbe disanja, joga, vođene meditacije, svjesno jedenje – sve su to tehnike (meditacije) koje nas dovode u sadašnji trenutak i time mijenjaju aktivnost i strukturu našeg mozga. Kažemo da djeluju neuroplastično. Bude se, tj. aktiviraju, dijelovi mozga zaduženi za učenje i koncentraciju, a uspavljuju se i smanjuju dijelovi mozga odgovorni za stres i strah. Glavni učinak svih meditacija opuštanje je živčanog sustava. Što smo opušteniji, naš želudac brže izlučuje probavne enzime (poznati kao probavni sokovi), pa zato bolje probavljamo hranu bez naknadnog osjeta težine, grčeva i nemilih plinova. Detaljnije o superučincima svjesnog jedenja na zdravlje pisali smo u božićnom tekstu Kako usrećiti glavu i trbuh za blagdanskim stolom. U tekstu smo se upoznali s koracima svjesnog jedenja. Kad osjetite potrebu, „osvježite“ te ključne korake sve dok ne postanu automatski, poput disanja. Iznijet ću ovdje kratak podsjetnik na korake svjesnog jedenja: Sjedimo ugodno za stolom. Uzimamo hranu po želji. Osvijestimo (promatramo) koliko je težak zalogaj hrane u ruci/vilici/žlici? Koje je boje? Kojeg je mirisa? Kojih je okusa? Koje misli (sjećanja) i emocije su se pojavile tijekom zalogaja? Sve to promatramo poput zantiželjnog djeteta, bez osuđivanja i kritiziranja sebe. Nježno. Svjesno jedenje jest oblik meditacije. U ovoj meditaciji ne pratimo udisaj ni izdisaj, već pratimo naša osjetila. Boje, okusi, zvukovi i mirisi stupaju pod svjetla pozornice. Prostirku za jogu nemamo uvijek pri ruci, no zato je tu blagovaonica.
Koliko mi svjesno jedemo?
Svjesno jedenje danas se uklopilo u dijetoterapiju ljudi sa sindromom iritabilnog kolona, a još je važnije u dijetoterapiji ljudi s bulimijom i ljudi s kompulzivnim prejedanjem. Riječ je o dva oblika poremećaja jedenja u kojima se emotivni život živi kroz hranu. Drugim riječima rečeno: kad neugodne emocije redovito gasimo prejedanjem do fizičke boli, sami, daleko od pogleda drugih ljudi zbog srama koji osjećamo. Kad procjenjujemo koliko netko svjesno jede mjerimo šest faktora. Mjerimo prihvaćanje: Kritiziram li sebe jer jedem to što jedem? Govorim li sebi da ne smijem biti gladan? Dijelim li hranu na dobru i lošu? Ova pitanja upozoravaju na nedostatak prihvaćanja. Mjerimo svjesnost hrane: Primjećujem li kako hrana izgleda? Primjećujem li miris i aromu hrane? Svjesnost hrane visoka je kod svjesnog jedenja. Mjerimo nereaktivnost: Postajem li razdražljiv kad sam gladan? Kad sam gladan, ne mogu razmišljati ni o čemu drugom? Ova pitanja upućuju na manjak nereaktivnosti. Mjerimo svjesnost ponašanja: Jedem li automatski, tako da nisam uopće svjestan što jedem? Ne obraćam pozornost na jelo jer sam zabrinut ili ometen nečim drugim. Ova pitanja upućuju na manjak svjesnosti ponašanja. Mjerimo rutinu: Jedem li uvijek istu hranu za ručak? Jedem li istu hranu svaki ponedjeljak? Jaka rutina odražava manjak svjesnog jedenja. I na kraju mjerimo nestrukturirano jedenje: Multitaskam li dok jedem? Jedem li između obroka? Grickam li pred računalom ili televizijom? Nestrukturirano jedenje često upućuje na manjak svjesnog jedenja. Koliko vi svjesno jedete?
Autor:
