“Dijetoterapiju ću primjenjivati u korist bolesnika”, morao je Hipokratu obećati svaki njegov učenik, novopečeni mladi liječnik u staroj Grčkoj. Bilo je to davno, u 4. stoljeću prije Krista. Ipak, Hipokratova je prisega još uvijek živa. Liječnici dandanas polažu etički kodeks, temeljen upravo na Hipokratovim riječima. Neka nas one uvedu u novu epizodu serijala o nutricionizmu. Nakon psihologije i sociologije, na scenu stupa najveća diva: medicina.
Kao tempera – bolest zdravljem oboji
Umočimo kist u boju medicine. Potom isti kist umočimo u boju nutricionizma. Dobit ćemo novu boju: boju dijetoterapije. To je glavna boja moja palete. Dijetoterapiju možemo nazvati kliničkom prehranom, kao i kliničkim nutricionizmom. Sve je to ista boja. Što je zapravo dijetoterapija? Što se krije iza toga tajanstvenog imena? Tajna dijeta koja rješava sve probleme? Naravno da ne. Dijetoterapija je niz promjena u uobičajenoj prehrani čovjeka. Taj niz intervencija nužan je za ublažavanje ili liječenje raznih bolesti. Dijetoterapija nije namijenjena zdravim ljudima, dakle, nije namijenjena primarnoj prevenciji bolesti. Tome služi mediteranska prehrana, najzdraviji oblik prehrane, pogodan za stanovnike naših krajeva. Dijetoterapija je namijenjena ljudima koji sada već boluju kako bi spriječili pogoršanje bolesti potaknuto lošim prehrambenim navikama. Poslovica kaže: “Tkogod je otac bolesti, loša prehrana je njena majka.” Stoga je tu riječ o sekundarnoj prevenciji bolesti. Dijetoterapija je poput vrijednog vatrogasca: gasi požar. Kad u našem tijelu bukne požar, najvažnije je nazvati vatrogasce na vrijeme.
Je li hrana lijek? Je li lijek hrana?
Hranu možemo željeti, tražiti, kušati, obožavati, mrziti (gdje mržnja hrane nije ništa drugo doli mržnje samog sebe). Međutim, nitko ne može ostati ravnodušan pred hranom, bilo to na neki uobičajeni dan, bilo to na blagdan. Štoviše, upravo po hrani najviše razlikujemo radni dan od praznika. Tu je hrana koja ima okus veselog i bezbrižnog djetinjstva, nasuprot hrani posluženoj u kantini: pojedenoj na brzaka dok u želucu osjećamo teret napetih odnosa na poslu. Hrana pruža osjećaj ugode. Problem nastaje kad je to jedini osjećaj ugode koji pružamo sebi. Jedan naš profesor, liječnik po zanimanju, često je govorio: “Nutricionisti: vas svi trebaju, a nitko neće.” Dijetoterapija katkad uskraćuje neku hranu, što čovjek koji je obolio doživljava kao dodatnu kaznu. Em je bolestan, em ne može jesti što poželi. Loša karma? Možda. Ono što je sigurno je da svaki prijestup pomaže ponovno osjetiti osjećaj slavlja i slobode. Barem na prvi tren, prije nego se plamen bolesti dodatno rasplamsa. Tri su glavne komponente svake dijetoterapije. Klinička: što učiniti, psihološka: zašto to učiniti, pedagoška: kako to učiniti. Dobra dijetoterapija ne staje na pružanju jelovnika i praćenju parametara: bilo to kilograma na vagi ili markera u krvi. Dobra dijetoterapija je motivirajuća. Podržava čovjeka na tjelesnoj i emocionalnoj razini tijekom uspona k boljem zdravlju. Dobra dijetoterapija je isto tako poučna. Dobar nutricionist je po definiciji i dobar učitelj. U dijetoterapiji se stalno polažu napori da se čovjeka koji boluje aktivno uključi u sve odluke vezane uz njegovo zdravlje. Često se znam našaliti kako dijetoterapija nije masaža, već je maraton. Priprema, pozor… sad!
U dobru i u zlu – obitelj bit će tu
Dijetoterapija često kratko traje. To je, dakako, čini lakše prihvatljivom bilo za čovjeka koji boluje, bilo za njegovu obitelj. Međutim, kod nekih bolesti, poput šećerne bolesti, dijetoterapija postaje doživotna suputnica. Tad zahtijeva dublje promatranje, razumijevanje i mijenjaje stila života cijele obitelji. Time pomažemo izgraditi jake međuobiteljske veze, u korist pacijenta i njegove obitelji. Sister Sledge su pjevale: “We are family, I got all my sisters with me!” Dijetoterapija, kad god je to moguće, mora uključiti rad s obitelji čovjeka koji boluje. Iz razloga što će njegova prehrana utjecati na navike svih članova obitelji: kako onih koji hranu kuhaju, tako i onih koji mu prave društvo za stolom. Po mogućnosti, u vedroj atmosferi. Educirati obitelj je neophodno jer će sama obitelj potom podržati dijetoterapiju svog člana. Kad put postane teži, ohrabrit će ga, prisjećajući ga zašto tim putem kroči. Međutim, ta je cesta dvosmjerna. Kad oboljeli čovjek mijenja svoje prehrambene navike nabolje, zrcali to i na svoje ukućane, koji će sami početi više njegovati vlastito zdravlje. Svako zlo za neko dobro.
Autor:
Sandra Zugan, mag. nutr.
