Jednom sam prilikom spomenula kako se nutricionizam prelijeva u niz drugih znanosti. Danas ćemo otkriti više o njegovoj zanimljivoj vezi sa psihologijom.
Mood & food: kako raspoloženje utječe na izbor hrane?
Čovjekovo raspoloženje i njegova prehrana kroče zajedno, ruku pod ruku. Odnosno, naše raspoloženje značajno utječe na izbor hrane. Kada smo dobre volje, češće biramo hranu koja je bogata hranjivim tvarima poput vitamina, mineralnih tvari, antioksidansa, proteina, vlakana, zdravih omega-3 i omega-9 masti. Dakle, hranu koja se u društvu definira kao zdrava. S druge strane, kada smo loše volje, češće biramo hranu siromašnu hranjivim tvarima, a bogatu energijom, šećerom i soli, takozvane prazne kalorije. Psihologija nam je otkrila da ljudi jedu 77 % zdravije ako prije početka jela razmišljaju o stvarima u životu na kojima su zahvalni. Isprobajmo to!
Ogledalce, ogledalce…
Dugo već nisam susrela čovjeka koji je zadovoljan izgledom svoga tijela. Uvijek mi govore da im nešto nedostaje ili pak nečega ima previše. Što prvo pomislimo kada se pogledamo u ogledalo? Vide li nas drugi ljudi onakvima kakvima mi vidimo sebe? Koliko je istinita njihova slika o nama? Koliko je istinita naša slika o nama? Nikada neću prestati ponavljati činjenicu da ono što vidimo u ogledalu ovisi o tome kako se u tom trenutku osjećamo. Osjećati se ružno ne znači da jesmo ružni, no u svojoj glavi to poistovjećujemo. Ogledalo nam postaje važno već u pubertetu. Većina žena u pubertetu je prvi put pomislila na dijetu. Zašto? Dječaci i djevojčice tijekom puberteta prolaze kroz različite tjelesne promjene. Prije puberteta, udio masti gotovo je isti u oba spola. Tijekom puberteta, u tijelu djevojke sasvim će se prirodno udvostručiti udio masnog tkiva. To se normalno ne događa u tijelu dječaka, već se kod njega smanjuje udio masnog tkiva, a usporedno se značajno povećava mišićna masa. U tijelu djevojke u razvoju, porast mišića je prirodno sporiji. Nije lako našim djevojkama kada se odjednom vide udebljano u svijetu koji slavi neprirodnu mršavost. Kao što nije lako ni našim mladićima koji pumpaju mišiće jer se u ogledalu teretane vide mršavo. Godinama kasnije bolje će razumjeti riječi koje je lisica uputila Malom princu: „Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi.”.
Debe(ljudsko)
Puno je ljudi koji zbog straha od debljanja prestaju jesti, iako su gladni. Jednako tako, puno je ljudi koji ne prestaju jesti, iako su potpuno siti. S tom pandemijom naše društvo ne postupa pravilno. Banaliziramo situaciju, misleći da je sasvim normalno stalno biti na nekoj dijeti, ili je pak stigmatiziramo, bezobrazno vrijeđajući ljude zbog oblika njihova tijela – na što apsolutno nitko od nas nema pravo. Povezanost nutricionizma i psihologije možemo jako dobro vidjeti u poremećajima u prehrani. Naime, takvi su poremećaji, poput anoreksije, bulimije, kompulzivnog prejedanja, zapravo psihološke prirode. Hrana je u poremećajima u prehrani oružje, bilo da ju ljudi sebi uskraćuju bilo da u njoj prekomjerno uživaju. Neprirodna mršavost karakteristična za čovjeka koji boluje od anoreksije čvrsto je povezana s nedostatkom samopouzdanja, nemogućnošću nošenja s neugodnim emocijama te traumama i zlostavljanjima. Kada čovjek ima dojam gubitka kontrole u privatnom i profesionalnom životu, hranom počinje vršiti tiransku, nasilnu kontrolu nad svojim tijelom. Hrana nije uzrok poremećaja, psihološka bol jedan je od uzroka. Negativan odnos prema hrani u ovom je slučaju posljedica psihološke boli. Upravo psihoterapija ima glavnu ulogu na putu k ozdravljenju.
Što jedeš? A što jede tebe?
Volim reći kako smo mi ljudi od krvi i mesa… i emocija. Svjesno ili podsvjesno tražimo onu hranu koja će zadovoljiti središta za nagradu u našem mozgu. Hrana bogata mastima i šećerom okidač je za lučenje endorfina u mozgu. Ti endorfini ublažuju bol, kao što to čini lijek morfin za koji smo sigurno već čuli. Endorfini su naši unutarnji analgetici. Sada možemo vidjeti kako u pozadini naše navale na cijelu kutiju keksa stoji – biokemija. Često hranom želimo ugasiti neugodne emocije: ljutnju, strah, dosadu, tugu, potištenost ili nemir. No ta navika ostavlja svoje tragove. Plaćamo cijenu težinom svoga tijela, bolovima u želucu i velikom grižnjom savjesti. Jedem jer sam tužan – tužan sam jer jedem. Budimo iskreni, nitko nije prešao stotku na vagi jer je ničim izazvan jeo previše krumpira. Naivnoj ideji – manje jedi, kreći se više – nedostaje ključna stavka – psihologija. Taj prevelik oklop kojim se netko od nas štiti skriva tajne. Tajne koje su postale teret svom nosiocu. Osloboditi se tog tereta moguće je upravo zahvaljujući radu naših kolega – psihologa i psihoterapeuta.
Autor: Sandra Zugan, mag. nutr.
