To da su naš mozak i crijeva direktno povezani doima se potpuno logično, makar možda nikad u životu nismo čuli za taj podatak. Svi smo svjedočili tome kako sadržaj u mozgu ili crijevima utječe na funkcioniranje onog drugog organa. Sjetimo se samo osjećaja ugode kad pojedemo nešto ukusno kao što je omiljena slastica. Ili pak osjećaja nervoze i razdražljivosti zbog gladi, kad s druge strane nedostaje sadržaja u crijevima. Između mozga i crijeva zaista ne postoji „tajna veza“, nego se oni vole javno.
Crijeva su puno više od sustava cijevi u našoj utrobi. Ona su zapravo i osjetilni organ. Sve što prolazi kroz te mračne cijevi bit će obrađeno u informacije koje će crijeva odaslati u naš mozak. A ne zaboravimo kako su crijeva direktno izložena svemu s čime se susrećemo kroz dan. Ona su naše sučelje prema vanjskom svijetu. Od hrane i lijekova do dezinficijensa i prašine iz okoline. Sve te sitne molekule ostavljaju trag i na probavnom živčanom sustavu koji naš mozak snabdijeva obiljem podataka.
Što je probavni živčani sustav, ili stručnim rječnikom rečeno, enterični živčani sustav?
Živčane stanice unutar stijenke crijeva čine najveću nakupinu živčanih stanica unutar jednog organa u našem tijelu. Zbog toga se i crijeva nazivaju „drugi“ mozak. Naš drugi mozak čini mreža od 100 milijuna živčanih stanica. Ona se proteže kroz slojeve stijenke cijelom dužinom crijeva. Ta velika živčana mreža tvori probavni živčani sustav koji djeluje potpuno autonomno i nezavisno od mozga i središnjeg živčanog sustava. Ova dva sustava intenzivno međusobno komuniciraju. Tijekom cijelog dana. Danas se zna kako od 10 informacija razmijenjenih između središnjeg i živčanog sustava crijeva, 9 ide od crijeva prema mozgu a tek 1 od mozga prema crijevima.
Komunikacija između mozga i crijeva iznimno je složen proces koji se odvija različitim mehanizmima. Kako bi pojednostavili razumijevanje, znanstvenici koriste pojam „os crijevo – mozak“ da označe sve potencijalne puteve kojima se ta komunikacija može kretati. Ja osobno volim reći kako bi bolje bilo formulirati frazu: odnOS crijevo – mozak. Jer crijeva i mozak ne razgovaraju samo međusobno. Oni zapravo informacijama koje međusobno izmjenjuju direktno utječu međusobno na rad kao pravi partneri.
U kojem obliku putuju informacije između ova dva partnera?
Najveći broj informacija putuje u obliku živčanih signala. Njihov glavni put je nervus vagus, veliki živac koji seže od mozga pa sve do debelog crijeva. Za formiranje živčanih signala potrebni su kemijski signali, odnosno neurotransmiteri i neuromodulatori. Tek smanjivanjem ili povećanjem koncentracija ovih tvari u području prelaska jedne u drugu živčanu stanicu, takozvane sinapse, doći će do formiranja živčanog signala. Zanimljivo je kako se velike količine većine neurotransmitera i modulatora, proizvode i skladište upravo u drugom mozgu, odnosno crijevima. U slučaju serotonina čak i preko 95 %. Serotonin se zbog uloge koju ima za raspoloženje i emocije naziva “hormon sreće” jer je odgovaran za osjećaj zadovoljstva, opuštenosti i unutarnjeg mira. U kontekstu odnOSa crijevo – mozak, serotonin je bitan jer njegova dostupnost omogućuje normalno formiranje živčanih signala koji će putovati nervusom vagusom.
Problem je što mozak i crijevo mogu komunicirati i upalnim čimbenicima. Imunosne stanice luče upalne čimbenike kako bi potaknule ili smanjile upalni odgovor unutar tijela. Upalni čimbenici, ili stručno nazvani citokini, sitne su molekule koje mogu proći krvno-moždanu barijeru, zaštitni sustav koji oblaže krvne žile unutar mozga. To znači da se upalno stanje unutar crijeva može preliti i na mozak. Ne čudi kako su mnoge upalne bolesti crijeva povezane s različitim psihičkim i neurološkim bolestima. Alarm koji su izazvale imunosne stanice u crijevima, vrlo brzo će se oglasiti i u mozgu.
Vrlo često vidimo kako se ljudi osvijeste odnOSa crijevo – mozak tek kad se oglasi alarm. A još češće nažalost svjedočimo kako se ljudi ogluše na isti. „Brain fog“, poremećaji koncentracije i pažnje, anksioznost, poremećaji raspoloženja – sve to mogu biti informacije o stanju uzbune koje su iz crijeva prispjele u mozak. Ili pak nadutost, osjećaj težine nakon jela, grčevi i bolovi u trbuhu – mogu biti posljedica informacija o problemima unutar mozga koji on šalje u naša crijeva. Doima se kako tad i pacijenti ali i stručnjaci koji im pomažu, zaboravljaju na međuodnos između crijeva i mozga. Fokus se stavlja na rješavanje problema u jednom od ova dva sustava, ne uzimajući u obzir kako uzrok problema možda leži s druge strane osi crijevo – mozak.
Naš mozak i crijeva nisu sami ni izolirani, svaki u svojoj mračnoj kutiji unutar našeg tijela. Oni su zapravo partneri koji se neprestano obasipaju informacijama. I jedan i drugi vole podijeliti svoje sadržaje, a pogotovo crijeva. No, ne možemo očekivati da će jedna od sastavnica ovog odnosa uredno funkcionirati ukoliko je sadržaj u onoj drugoj problematičan. Veza između mozga i crijeva je zaista jaka. U to smo se zasigurno svi jednom u životu uvjerili. Zato i jednom i drugom pružite samo najkvalitetniji sadržaj. I jedan i drugi bit će Vam jednako zahvalni.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
