Činjenica je kako smo svi danas neprestano izloženi nekakvom obliku stresa. Osim na poslu, stres nas svakodnevno prati i u privatnom životu. Muče nas financije i neizvjesna budućnost, komplicirani međuljudski odnosi, ali i sva ova turbulentna svjetska događanja oko nas. Izloženost stresu neminovna je do te mjere da se više niti ne pitamo kako izbjeći ili smanjiti stres nego samo kako se nositi s njim. Pazimo li na prehranu? Vježbamo li? Uzimamo li dodatke prehrani? Ili smo možda jednostavno dopustili stresu da uzme svoj danak?
Ova ista pitanja postavlja si i šira znanstvena zajednica. Naime, znanstvenici već nekoliko desetljeća pokušavaju iznaći najbolje metode za borbu s kroničnim stresom. Međutim, nije ni čudo da znanost ulaže velike napore u istraživanje kroničnog stresa i njegovih posljedica na naše zdravlje, odnosno kako ih prevenirati. Danas se smatra kako je čak 80 % slučajeva bolesti povezano s izloženošću kroničnom stresu. Kronični stres golem je problem modernog životnog stila. S fatalnim posljedicama.
Prvi korak koji znanost nastoji napraviti promijeniti je perspektivu na funkcioniranje našeg tijela. Naime, medicina svoj pogled na naše tijelo temelji na konceptu „homeostaze”, koji potječe još iz 19. stoljeća. Prema njemu, funkcioniranje tijela namješteno je na određene raspone vrijednosti parametara, odnosno postoji idealno stanje kojem naš organizam teži. Smatra se kako bi idealna tjelesna temperatura bila oko 37 Celzijevih stupnjeva, puls oko 70 udaraca u minuti, a arterijski tlak oko 120/70 milimetara žive. Svako odstupanje dovodi naše tijelo do obolijevanja – imamo vrućicu, osjećamo preskakanje srca ili nam je loše zbog povišenog krvnog tlaka. Svi medicinski postupci, od kliničkog pregleda do dijagnostike i terapije, temelje se na ovom konceptu. Ako Vam nakon stresnog razdoblja na poslu liječnik dijagnosticira povišen krvni tlak, on će, s obzirom na to da je educiran prema konceptu homeostaze, to označiti dijagnozom i preporučiti odgovarajuću terapiju.
S obzirom na recentne promjene u načinu života i nova istraživanja, formirao se novi koncept shvaćanja funkcioniranja ljudskog tijela zvan „alostaza”. Taj su koncept 1988. godine znanstvenici Sterling i Eyer definirali kao „stabilnost kroz promjene”. Alostazu nazivamo i labilnom ravnotežom te ona označava sve mehanizme kojima se organizam služi kako bi kompenzirao unutarnje i vanjske stresore. Kako to funkcionira?
U mozgu postoji dio koji se zove amigdala. To je naš osobni sustav za alarmiranje koji se aktivira kad mozak registrira neku prijetnju. Amigdala pokreće tri mehanizma djelovanja: diže periferni živčani sustav u stanje uzbune (srce počne brže kucati, krvne žile se stežu i smanjuju se sve aktivnosti koje nisu nužne za bijeg), aktivira lučenje hormona koji, putujući krvotokom, signaliziraju organima da se sprema opasnost i pokreće proupalnu komponentu imunosnog sustava kako bi i naša imunost bila spremna na borbu. Aktivacija amigdale može nam spasiti život tako što ćemo, recimo, izbjeći automobil koji nam nije stao na pješačkom prijelazu, ali problem nastaje kad njezina aktivacija traje duže vrijeme, kao u slučaju kroničnog stresa.
Taj fenomen naziva se „alostatsko opterećenje”. Njega možemo opisati kao cijenu koju plaća naš organizam kako bismo si priuštili stanje alostaze i razvija se kad nam je tijelo:
– pod učestalim stresom
– izloženo različitim stresorima
– izloženo stresu duže vrijeme.
Kad alostatsko opterećenje postane preveliko, dolazi do prekomjerne aktivacije organskih sustava i njihova posljedičnog otkazivanja.
Koliko je Vaše alostatsko opterećenje? Koliko dugo će Vaše tijelo izdržati pod alostazom?
Moderna medicina našla se pred izazovom ne samo održavanja homeostaze, već i održavanja alostaze. Tako će za povišen krvni tlak uzrokovan stresom na poslu liječnik, osim prikladne terapije, pokušati djelovati i na različite mehanizme alostaze koji su pretjerano aktivni pa ćemo nastojati smanjiti alostatsko opterećenje promjenom prehrane, tjelovježbom ili dodacima prehrani.
Koliko god to jednostavno zvučalo, većini nam je teško ostvarivo, a često nam je i sam manjak tih aktivnosti uzrok stresa. Međutim, zato je tu jako jednostavna metoda koja znanstveno dokazano smanjuje alostatsko opterećenje, a to je boravak u prirodi. Šetnja, planinarenje ili vožnja biciklom pokazali su se jako učinkovitima u smanjenju razine stresa. Boravak u prirodi, osobito fizička aktivnost u prirodi, djeluje isto kao i sam stres na našu središnjicu. Elementi prirode kao što su otvorenost prostora, prisutnost vizualnih uzoraka te čak žubor vode znanstveno dokazano signaliziraju mozgu kako se možemo opustiti, što ublažava mehanizme alostaze, koje je aktivirala naša amigdala. Iako boravkom u prirodi nećemo riješiti uzrok alostaze, učinkovito možemo smanjiti alostatsko opterećenje našeg organizma.
Činjenica je, nažalost, kako je stres sveprisutan i kako, osim radikalnom promjenom životnog stila, od njega ne možemo pobjeći. Međutim, prihvatimo li stres kao izazov našeg vremena i spoznamo da tijelo zapravo ima mehanizme kako se s njim nositi, možemo se uspješno uhvatiti ukoštac sa stresom. Ako našem tijelu damo mogućnost da smanji alostatsko opterećenje s vremena na vrijeme, stres nam ne može ništa. Stoga, poslušajmo znanost i krenimo u prirodu!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
