Učimo cijeli život na različite načine. Učili smo u ranom djetinjstvu kako savladati prve korake ili izgovoriti prve riječi, da bi kroz školu učili ponavljajući, da ne kažemo “štrebajući” neke stvari napamet, a neke su nam do danas ostale u pamćenju. Učili smo kroz život i gledajući druge oko sebe, to se zove “učenje po modelu” i to je ujedno najvažniji oblik učenja od svih ostalih.
Kakav smo model svojoj djeci, a kakav su model ona nama, propitat ćemo kroz ovaj članak kako bismo više učili jedni od drugih, a samim time i više rasli kroz život zajedno.
Iako za neke kažu da nikad nisu odrasli, djeca su ipak drugačija “vrsta ljudi” od nas odraslih. Uglavnom se za neozbiljne ili emotivno nezrele odrasle ljude kaže da su “zapeli” u djetinjstvu, dok su djeca puno više od toga. Ona su uporna, znatiželjna i otvorena za nova iskustva više nego mi odrasli pa postoji puno stvari koje baš od njih možemo usvojiti.
Upornost: ne samo da su djeca u stanju stotinu puta zaredom pitati jednu te istu stvar da im ponovite, ona su to kadra napraviti i puno više i češće. Kad im se nešto sviđa, ona će biti uporna kako bi toga dobila još više. Bit će uporna oko testiranja Vaših granica svaki dan. Iako nas to ponekad iscrpljuje, upravo je upornost nešto što od djece možemo usvojiti. Uz tu upornost često vidimo i dobro suočavanje s počinjenom greškom. Dijete neće odustati nakon prvog neuspjeha, ono će ustati i pokušati ponovno. Djeca su mali borci koji nikada ne odustaju – možemo li nešto od toga naučiti i mi?
Znatiželja: to je jedan od pokretača svijeta. Da ljudi nisu po prirodi znatiželjni, davno bi zapeli u špiljama jer bi se bojali iz njih izaći. Dječja znatiželja je neopterećena strahom, ona idu i otkrivaju svijet jer je to nešto što nam je “upisano” u DNA. Ne kažemo da ne treba imati zdravu dozu opreza u odrasloj dobi, ali dobro je osvijestiti svoje strahove, posebno ako Vas blokiraju po pitanju napretka i otkrivanja neke nove dimenzije. Ukoliko strahujemo od prošlih grešaka ili strepimo oko nečega što bi se možda moglo dogoditi u budućnosti, onda nismo poput djeteta koje će biti usmjereno na ono što ima tu i sad. Znatiželja će nam se otvoriti ako se samo na trenutak vratimo u dječje cipelice i ostavimo strah po strani.
Otvorenost za nova iskustva: veća je ukoliko smanjimo promišljanje unaprijed o tome je li nešto moguće izvesti ili nije. Ako samo “vrtimo” kako se nešto “ne može” ili “nije to za nas”, ne učimo od znatiželjnog djeteta koje će isprobati nešto bez da ima ikakvih spoznaja o tome je li to nešto što se “može” ili “smije”. Dozvoljeno je imati snove i sanjati velike stvari, čak i ako ste u međuvremenu odrasli.
S druge strane, nismo ni mi odrasli loši modeli za djecu, ipak smo im upravo mi prvi kontakt s društvom i svijetom, od prvog njihovog udaha. Velika je to odgovornost ali i čast, biti nekome vodič kroz život. A još je bolje znati što je to što želimo da iz tog vodiča posebno dobro usvoje.
Djeca mogu od odraslih naučiti bolje postavljati granice u odnosima, dosljednosti i blagosti, ako im budemo dobar model za to.
Postavljanje granica nepoznat je pojam u dječjem svijetu jer su toliko ovisna o nama u prvim godinama života da je to jedna od stvari kojima ih mi moramo podučiti. Ukoliko vežemo djecu za sebe i nikad ih ne pustimo da “odrastu”, naša će djeca biti emotivno ovisna i neće preuzimati odgovornost za sebe dalje u životu. Ukratko, čekat će da im netko drugi riješi normalne i svakodnevne životne probleme. Ako im kroz djetinjstvo dozvolimo da prožive emocije, suoče se s problemima, sami pokušaju naći rješenje za njih, ali i preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje, možemo reći da smo im bili dobar model za to kako se “odvojiti” od drugih i postaviti jasnije granice. Shvatiti da je svatko odgovoran za sebe, što uključuje i vlastite misli, osjećaje i ponašanja, velika je lekcija koju djeca mogu od nas naučiti.
Dosljednost je vrlina koju možemo naučiti. Ukoliko dijete odabere neku aktivnost i nakon samo jednog odlaska odluči je napustiti, važno je što ćemo ga u tom trenutku naučiti. Izlazak iz zone poznatoga težak je posao i za djecu i za nas. Ako mi sami ne posustajemo s prvim neuspjesima, neće ni naše dijete. Također, djecu učimo da trebaju biti dosljedna i u stvarima koje im se baš i ne sviđaju, poput pospremanja kreveta, ukoliko nam je to spremanje i samima važno.
Blagost nije prirodna za dijete koje ima samo sebe u fokusu, a mala djeca tako funkcioniraju kroz prve godine svog života. No, da ne bi takva ostala i kroz kasnije godine, mi smo ti koji sa svojim blagim odnosom s drugima možemo postaviti dobar standard interakcije s okolinom. Blagi možemo biti svaki dan: pridržati drugome vrata, ne gurati se pri ulasku u javni prijevoz, pomoći starijoj ili slabo pokretnoj osobi prijeći cestu ili samo zaželjeti nekome lijep dan. Naša će djeca to upijati poput malih spužvica, a sutra ćemo biti ponosni na njih jer su i sama blaga u odnosu na svoju okolinu.
Učimo i rastimo zajedno, a sutra – kad djetinjstvo prođe, s pravom ćemo moći reći da nikad nismo odrasli, ali i da nikad nismo prestali rasti.
Autori:
