To da su naš mozak i crijeva direktno povezani doima se potpuno logično, makar možda nikad u životu nismo čuli za taj podatak. Svi smo svjedočili tome kako sadržaj u mozgu ili crijevima utječe na funkcioniranje onog drugog organa. Sjetimo se samo osjećaja ugode kad pojedemo nešto ukusno kao što je omiljena slastica. Ili pak osjećaja nervoze i razdražljivosti zbog gladi, kad s druge strane nedostaje sadržaja u crijevima. Između mozga i crijeva zaista ne postoji „tajna veza“, nego se oni vole javno.
Crijeva su puno više od sustava cijevi u našoj utrobi. Ona su zapravo i osjetilni organ. Sve što prolazi kroz te mračne cijevi bit će obrađeno u informacije koje će crijeva odaslati u naš mozak. A ne zaboravimo kako su crijeva direktno izložena svemu s čime se susrećemo kroz dan. Ona su naše sučelje prema vanjskom svijetu. Od hrane i lijekova do dezinficijensa i prašine iz okoline. Sve te sitne molekule ostavljaju trag i na probavnom živčanom sustavu koji naš mozak snabdijeva obiljem podataka.
Što je probavni živčani sustav, ili stručnim rječnikom rečeno, enterični živčani sustav?
Živčane stanice unutar stijenke crijeva čine najveću nakupinu živčanih stanica unutar jednog organa u našem tijelu. Zbog toga se i crijeva nazivaju „drugi“ mozak. Naš drugi mozak čini mreža od 100 milijuna živčanih stanica. Ona se proteže kroz slojeve stijenke cijelom dužinom crijeva. Ta velika živčana mreža tvori probavni živčani sustav koji djeluje potpuno autonomno i nezavisno od mozga i središnjeg živčanog sustava. Ova dva sustava intenzivno međusobno komuniciraju. Tijekom cijelog dana. Danas se zna kako od 10 informacija razmijenjenih između središnjeg i živčanog sustava crijeva, 9 ide od crijeva prema mozgu a tek 1 od mozga prema crijevima.
Komunikacija između mozga i crijeva iznimno je složen proces koji se odvija različitim mehanizmima. Kako bi pojednostavili razumijevanje, znanstvenici koriste pojam „os crijevo – mozak“ da označe sve potencijalne puteve kojima se ta komunikacija može kretati. Ja osobno volim reći kako bi bolje bilo formulirati frazu: odnOS crijevo – mozak. Jer crijeva i mozak ne razgovaraju samo međusobno. Oni zapravo informacijama koje međusobno izmjenjuju direktno utječu međusobno na rad kao pravi partneri.
U kojem obliku putuju informacije između ova dva partnera?
Najveći broj informacija putuje u obliku živčanih signala. Njihov glavni put je nervus vagus, veliki živac koji seže od mozga pa sve do debelog crijeva. Za formiranje živčanih signala potrebni su kemijski signali, odnosno neurotransmiteri i neuromodulatori. Tek smanjivanjem ili povećanjem koncentracija ovih tvari u području prelaska jedne u drugu živčanu stanicu, takozvane sinapse, doći će do formiranja živčanog signala. Zanimljivo je kako se velike količine većine neurotransmitera i modulatora, proizvode i skladište upravo u drugom mozgu, odnosno crijevima. U slučaju serotonina čak i preko 95 %. Serotonin se zbog uloge koju ima za raspoloženje i emocije naziva “hormon sreće” jer je odgovaran za osjećaj zadovoljstva, opuštenosti i unutarnjeg mira. U kontekstu odnOSa crijevo – mozak, serotonin je bitan jer njegova dostupnost omogućuje normalno formiranje živčanih signala koji će putovati nervusom vagusom.
Problem je što mozak i crijevo mogu komunicirati i upalnim čimbenicima. Imunosne stanice luče upalne čimbenike kako bi potaknule ili smanjile upalni odgovor unutar tijela. Upalni čimbenici, ili stručno nazvani citokini, sitne su molekule koje mogu proći krvno-moždanu barijeru, zaštitni sustav koji oblaže krvne žile unutar mozga. To znači da se upalno stanje unutar crijeva može preliti i na mozak. Ne čudi kako su mnoge upalne bolesti crijeva povezane s različitim psihičkim i neurološkim bolestima. Alarm koji su izazvale imunosne stanice u crijevima, vrlo brzo će se oglasiti i u mozgu.
Vrlo često vidimo kako se ljudi osvijeste odnOSa crijevo – mozak tek kad se oglasi alarm. A još češće nažalost svjedočimo kako se ljudi ogluše na isti. „Brain fog“, poremećaji koncentracije i pažnje, anksioznost, poremećaji raspoloženja – sve to mogu biti informacije o stanju uzbune koje su iz crijeva prispjele u mozak. Ili pak nadutost, osjećaj težine nakon jela, grčevi i bolovi u trbuhu – mogu biti posljedica informacija o problemima unutar mozga koji on šalje u naša crijeva. Doima se kako tad i pacijenti ali i stručnjaci koji im pomažu, zaboravljaju na međuodnos između crijeva i mozga. Fokus se stavlja na rješavanje problema u jednom od ova dva sustava, ne uzimajući u obzir kako uzrok problema možda leži s druge strane osi crijevo – mozak.
Naš mozak i crijeva nisu sami ni izolirani, svaki u svojoj mračnoj kutiji unutar našeg tijela. Oni su zapravo partneri koji se neprestano obasipaju informacijama. I jedan i drugi vole podijeliti svoje sadržaje, a pogotovo crijeva. No, ne možemo očekivati da će jedna od sastavnica ovog odnosa uredno funkcionirati ukoliko je sadržaj u onoj drugoj problematičan. Veza između mozga i crijeva je zaista jaka. U to smo se zasigurno svi jednom u životu uvjerili. Zato i jednom i drugom pružite samo najkvalitetniji sadržaj. I jedan i drugi bit će Vam jednako zahvalni.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
„Ne može se dvaput ući u istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda“. „Panta rhei“, mudro je zborio Heraklit. Petar Preradović je njegovu mudrost preveo kao „stalna samo mijena jest”. Zaista, ništa u našem životu osim promjene nije postojano. Svaki dan, koliko god sličan bio onom prethodnom, promijenio je nas i naše tijelo. Iako se to doima golim okom nevidljivo, naše tijelo mijenja se kroz vrijeme. Ove promjene možemo pokušati prekriti, ali ih ne možemo zaustaviti.
Tek kad prođe godina i izmijene se godišnja doba, shvatimo koliko smo se promijenili. Gledajući slike s prošlogodišnjeg odmora, postaje očito kako više nismo isti. Možda je koji kilogram otišao gore ili dolje, a kosa narasla malo duže ili se skratila. Vrijeme je zaista ključan čimbenik u oblikovanju našeg tijela. Ne vidimo i ne osjećamo kako polako prolazi. No, njegov utjecaj itekako možemo vidjeti na našem tijelu, a kako polako starimo – i osjetiti.
Znamo kako crijevne bakterije imaju svoj cirkadijani ritam baš kao i naše vlastite stanice. Istraživanja na miševima pokazala su kako više od polovice bakterijskih vrsta unutar crijevnog mikrobioma značajno varira tijekom 24 sata. Imamo bakterije jutarnje tipove i bakterije večernje tipove. Zašto? Uvjeti u našem probavnom sustavu vrlo se razlikuju između jutarnjih i večernjih sati. Ovisno o tome kad konzumirate hranu, kad se krećete i kad idete spavati, stvarate sasvim različitu situaciju unutar crijeva. Vrijednost pH, temperatura i peristaltika crijeva zbog toga se značajno mijenja tijekom samo jednog dana.
No, mijenja li se crijevni mikrobiom kroz godišnja doba? Imamo li i crijevne bakterije ljetne i zimske tipove? Znanost kaže – da!
Kao prvo veliko pravo istraživanje na temu utjecaja vremena u smislu godišnjih doba na crijevni mikrobiom smatra se studija objavljena davne 2014. godine. Znanstvenici su istraživali huterite, jednu vjersku zajednicu sličnu amišima. I oni, kao i amiši, žive iz vjerskih razloga u izoliranim kolektivima širom Sjeverne Amerike i žive život sličan onom njihovih predaka koji su u 19. stoljeću izbjegli iz Europe. Zbog slične prehrane unutar jednog te istog kolektiva huteriti su idealni za istraživanja. Tako su znanstvenici pratili 60 huterita i otkrili statistički značajne razlike u crijevnom mikrobiomu zimi i ljeti: ljeti je raznolikost crijevnog mikrobioma bila veća te su dominirale crijevne bakterije koje se hrane ugljikohidratima, posebice onim složenima koji se nalaze u vlaknima u voću i povrću. Zimi su pak dominirale bakterije koje se hrane mastima. Zbog tradicionalno vrlo sezonalnog jelovnika huterita, ove promjene bile su vidljive kod svih ispitanika.
Najpoznatije istraživanje na ovu temu je iz 2017. godine koje je pratilo crijevni mikrobiom članova plemena Hadza u Tanzaniji. Ovo pleme, koje danas broji još samo oko 200 članova, i u 21. stoljeću nastavlja živjeti kao lovci i sakupljači te se hrani isključivo onim što može ubrati, skupiti i uloviti u prirodi. U ovom istraživanju, promjene između sezone suše i kiša tijekom godine bile su još drastičnije: istraživači su otkrili kako su neke crijevne bakterije skoro nestale tijekom jedne sezone, da bi tijekom druge sezone u potpunosti dominirale crijevnim mikrobiomom. Hadze tijekom sezone suše love i hrane se uglavnom životinjama koje uspiju uloviti, a tijekom sezone kiša jedu med i bobice koje sakupe. Zanimljivo je kako u prijelazu jedne u drugu sezonu, kada dolazi do velikih promjena unutar crijevnog mikrobioma, on postaje kratkotrajno siromašan crijevnim bakterijama. Naime, istovremeno dolazi do gubitka bakterija jedne sezone i tek polaganog rasta bakterija druge sezone.
No, kakva je sezonalnost crijevnog mikrobioma u modernim društvima kao što je naše?
Nažalost, ne postoje ciljana istraživanja koja se bave promjenama crijevnog mikrobioma tijekom godišnjih doba unutar populacija koje žive modernim načinom života. Iako imamo podatke velikih populacijskih studija, koje su ove promjene zahvatile sporadično pukom veličinom uzorka, nisam uspio pronaći istraživanje koje bi ciljano istraživalo ljetne i zimske crijevne bakterije.
Zašto je tome tako? Vjerojatno zato što nam se prehrana, kao glavni čimbenik po pitanju crijevnog mikrobioma, previše razlikuje među pojedincima. U istoj obitelji možemo imati i vegane i svejede i isključive mesojede. Sto ljudi, sto „dijeta“.
No, zasigurno je tome pridonijela i dostupnost skoro svih namirnica tijekom cijele godine. Neovisno o godišnjem dobu. Rajčice iz plastenika jedu se zimi, a domaćih suhomesnatih proizvoda ne nestaje kao prije za božićne blagdane. Iako je sezonalnost često tema u medijima i društvenim mrežama, a restorani se često vole njome dičiti, daleko smo od prehrambenih navika plemena Hadza, ali i puno „naprednijih“ huterita.
Stoga je teško reći mijenja li se naš crijevni mikrobiom tijekom godišnjih doba. Ono što istraživanja jesu pokazala kako je naš „moderni“ crijevni mikrobiom najsličniji onome Hadza između dvije sezone – kad je najsiromašniji. No, ne treba sad odbaciti sve luksuze u prehrani koje uživamo da bismo obogatili svoj crijevni mikrobiom. Naravno, malo sezonalnosti našem crijevnom mikrobiomu ne bi škodilo. Jesti ono što je uzgojeno u našoj blizini u najoptimalnijim uvjetima za tu namirnicu, sigurno će polučiti velike prednosti i benefit za naš crijevni mikrobiom.
Ali, već i činjenica da smo prihvatili kako vrijeme mijenja naš crijevni mikrobiom znači jako puno za njega. Iako možda danas ne možemo pomoći ljetnim i zimskim bakterijama, možemo nešto učiniti za jutarnje i večernje bakterije. Na razini našeg crijevnog mikrobioma učinci vremena vide se puno brže nego na nama samima. Naši mjeseci i godine bakterijama su sati i dani. Iako nevidljiv našem oku, crijevni mikrobiom neprestano se mijenja. Jako brzo. I ako u jednom danu ne možemo imati dvaput isti crijevni mikrobiom, možemo pripaziti da vrijeme koje dolazi našim crijevnim bakterijama donosi samo najbolje. Bilo to ljeto ili zima.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Ne volite okus kave? Radije popijete čaj kad ste umorni? Ili pak obožavate kavu i, štoviše, ne možete započeti dan bez šalice crnog zlata? Ukoliko ste ovaj drugi tip, vjerojatno ste ovisni o kavi. Vaš um i tijelo ne funkcioniraju sto posto dok u sebe ne unesete dostatnu dozu „droge“ koja mu je potrebna. Vjerojatno ste se „navukli“ već u srednjoškolskim ili studentskim danima. Ili Vam je možda čak i baka uz kakvu slasticu dala prve doze. Kako god, prekasno je. Vaše tijelo zaista ne može bez kave. Mislite li kako je ova priča o ovisnosti o kavi pretjerana?
Apsolutno je poznata činjenica kako kava može izazvati ovisnost. Kofein koji se nalazi u kavi psihoaktivna je tvar, isto kao i kokain i heroin. Stoga ne čudi kako kofein u kavi može izazvati pravu ovisnost, isto kao i alkohol i kanabis. No, kava je društveno prihvatljiva, za razliku od prethodno navedenih.
Kava kao piće temelj je mnogih društvenih aktivnosti i konzumira se u svim segmentima društva. Od srednjoškolaca i studenata u pauzama između predavanja i tijekom pripreme ispita, do poslovnih ljudi i vremešnih starica u predahu između mnogobrojnih obaveza i tijekom zajedničkih sastanaka ili dogovora.
Teško je objasniti zašto je konzumacija kave unatoč svim njezinim obilježjima tvari koja izaziva ovisnost, postala takav sveprisutan društveni fenomen. Zasigurno su tome doprinijeli i svi blagotvorni zdravstveni učinci kave. Kava potiče naš središnji živčani sustav: smanjuje osjećaj umora, potiče našu reaktivnost, pomaže povećati i produžiti sposobnost koncentracije, a po nekim navodima čak i poboljšava pamćenje. No, kava potiče i probavu, u što su se vjerojatno mogli uvjeriti svi koji ponekad pretjeraju s brojem šalica. Najzanimljivije je što kava ima pozitivne učinke i kod mnogih kroničnih nezaraznih bolesti. Istraživanja su pokazala kako konzumacija kave štiti od razvoja pretilosti i bolesti krvožilnog sustava, ali i upalnih bolesti crijeva, demencije i Parkinsonove bolesti, pa čak i određenih karcinoma.
No, kava može i puno više. Kava se opravdano može smatrati i ljekovitom biljkom. Čemu kava može zahvaliti svoja blagotvorna svojstva? Kava, koja se dobiva obradom crvenih bobica biljke Coffea arabica i robusta, bogata je mnogim fitokemikalijama, mineralima i vitaminima. Ove fitokemikalije nisu nekakve otrovne tvari – kao što to sugerira njihovo ime, nego bioaktivne supstance. Među njima su najistaknutiji alkaloidi, kao što je kofein, i polifenoli čijim se složenim imenima manje preporučljivo zamarati. Djelovanje kave na središnji živčani sustav prepisuje se ponajviše kofeinu. Kofein je globalno najkonzumiraniji biljni alkaloid te se zbog svojih učinaka smatra stimulansom. Kofein je taj čarobni sastojak koji kavi pruža sve njezine stimulativne učinke, zbog kojih se ona primarno i konzumira. Hvala kofeinu!
No, kofein ne objašnjava velik broj drugih blagotvornih učinaka zbog kojih je kava poznata. Pozitivne posljedice konzumacije kave na metabolizam, krvožilni sustav i starenje organizma ponajviše su posljedica polifenola, kojim ovaj crni napitak obiluje. Klorogenična kiselina, kahweol, kofeinska kiselina. Zvuči zabrinjavajuće kao i pojam fitokemikalije. No, ove supstance imaju antioksidativne učinke, odnosno smanjuju razine kisika i reaktivnih oblika kisika unutar i izvan stanica. Da, to su oni antioksidansi o kojima ste zasigurno već imali priliku čitati. Sve te tvari složenih naziva na staničnoj razini popravljaju oštećenja i potiču njihovu obnovu. Stoga i ne čudi kako konzumacija kave, koja je iznimno bogata upravo tim blagotvornim polifenolima ima mnogobrojne pozitivne zdravstvene učinke na najrazličitije organske sustave.
No, ne djeluju polifenoli samo na ljudske stanice. Polifenoli svoje učinke ostvaruju i na bakterijama. Smanjuju broj molekula kisika unutar bakterija te time potiču rast anaerobnih bakterija, koje rastu u uvjetima bez kisika. Time polifenoli zapravo potiču rast „dobrih“ bakterija jer „loše“ bakterije, koje generalno preferiraju medije s obiljem kisika, ne mogu opstati u takvim uvjetima. Upravo zbog toga se polifenoli, jednako kao i vlakna, ubrajaju u takozvane prebiotike. Specifične supstance koje za rast i razvoj mogu iskoristiti samo one „dobre“ bakterije. Što to znači? Pa upravo to da je kava osim stimulansa i napitak bogat prebioticima koji su odgovorni za gore spomenute blagotvorne zdravstvene učinke.
Znanstvena istraživanja potvrdila su kako ispijanje kave pozitivno utječe na crijevni mikrobiom. Čini se kako redovita, umjerena konzumacija kave, bogate kofeinom i prebiotskim polifenolima ima mnogostruke dobrotvorne učinke na crijevne bakterije. Tako su primjerice različita istraživanja na ljudima dokazala kako ispijanje kave u dozama od 45 do 500 ml dnevno:
Kad vidimo kako i u kojoj mjeri ispijanje kave može pozitivno utjecati na naš crijevni mikrobiom, postaje sasvim jasno kako kava nije samo puka „droga“. Kava sadrži mnoge aktivne supstance koje nas svojim djelovanjem štite od razvoja raznih bolesti. Ozbiljno se postavlja pitanje jesu li možda čak i naše crijevne bakterije „ovisne“ o kavi. Mogućih razloga ima dovoljno.
No, bitno je napomenuti kako su sva istraživanja istaknula da se podaci odnose na umjerenu konzumaciju kave. I zanimljivo je kako su pozitivni učinci kave izraženiji ako se radi o organski uzgojenoj kavi, koja sadrži manje pesticida i drugih kemikalija potencijalno štetnih kad je riječ o crijevnom mikrobiomu.
Stoga slobodno umjereno uživajmo u crnom zlatu. Sad kad znamo kako nam šalica kave neće samo popraviti koncentraciju i budnost, nego i iz temelja obnoviti cijelo tijelo. A za sve one koji ne vole okus kave, nema razloga za brigu: i čaj obiluje prebiotskim polifenolima koje voli crijevni mikrobiom.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med
Jeste se možda prepoznali u prošlom tekstu? Mislite da imate disbiozu, poremećaj crijevnog mikrobioma? Naduti ste, probava Vam baš i ne radi kako treba, a s pojmom „brain fog” ste toliko upoznati da ga više i ne morate pretraživati po internetu? Jeste možda čak i analizu crijevnog mikrobioma napravili i stručnjaci su Vam dijagnosticirali disbiozu?
Sigurno se pitate kako „popraviti” crijevni mikrobiom. Nad glavom Vam visi veliki upitnik o tome što Vam je sad činiti kako biste izliječili disbiozu. Upravo kad ste pomislili da ste razumjeli što znači imati problem crijevnog mikrobioma i da ste pronašli odgovor za svoje tegobe, otvara se niz novih pitanja, a odgovora nigdje na vidiku.
Prva stavka je kako je oporavak crijevnog mikrobioma iznimno složen i dugotrajan proces. Jednom kad se razvije neravnoteža između „dobrih” i „loših” bakterija, vrlo je teško vratiti prvobitno stanje ravnoteže. Najveći je izazov stvoriti uvjete za ponovni rast „dobrih” bakterija tijekom dužeg vremenskog razdoblja. A upravo je ta dužina vremenskog razdoblja novostvorenih uvjeta kritična kako bi se taj ponovni rast zaista i dogodio. Zašto? Crijevni mikrobiom je zajednica živih stvorenja. Koliko god većina naših crijevnih mikroorganizama voljela promjene, uvijek će se naći dio crijevnog mikrobioma koji će se odupirati tim istim promjenama. A kad govorimo o popravku disbioze, najčešće su to upravo „loše” bakterije. Što god učinili po pitanju disbioze, moramo znati da naše djelovanje neće pogoditi sve članove crijevnog mikrobioma. I ako ih pogodi, moramo biti uporni u svom naumu kako bismo zaista promjenom uvjeta unutar crijevnog mikrobioma izazvali željenu promjenu. Jer nijedna disbioza nije nastala preko noći, već tijekom godina upornog ponavljanja problematičnih obrazaca načina života.
Na internetu možete naći mnoštvo preporuka za poboljšanje crijevnog mikrobioma. Od preporuka za povećanje unosa vlakana do skupocjenih dodataka prehrani koji obećavaju brzo rješenje disbioze. Često nailazimo na reklame koje promiču primjenu neke nove formulacije probiotika ili radikalne dijete kojima ćete lako popraviti svoj crijevni mikrobiom. A nerijetko sve ove tvrdnje za prehrambene preporuke, dodatke prehrani, probiotike ili dijete budu potkrijepljene i podatcima iz znanstvenih istraživanja. Čitajući po medijima i društvenim mrežama, lako bi se mogao steći dojam kako odabirom jednog od ovih popularnih sredstava problem unutar crijevnog mikrobioma možete jednostavno popraviti unutar nekoliko tjedana. Znanstveno dokazano.
No, priča je puno složenija. Činjenica je kako rijetko koja intervencija po pitanju popravka crijevnog mikrobioma ima stopostotni učinak na svim ljudima. Štoviše, vidimo kako će ista intervencija kod jednih imati pozitivne, a kod drugih negativne učinke. Ista dijeta, isti probiotik, isti dodatak prehrani mogu kod nekoga dovesti do porasta „dobrih“ bakterija, kod drugih ne polučiti nikakva djelovanja, a kod trećih pak prouzrokovati dodatan gubitak „dobrih“ bakterija. Zašto?
Koliko crijevnih mikrobioma, toliko disbioza. I dok se genom ljudi poklapa u više od 99 %, po pitanju crijevnog mikrobioma se možemo razlikovati i do više od 90 %! Raznolikost crijevnog mikrobioma među ljudskom populacijom je ogromna. Zahvaljujući iznimnoj prilagodljivosti crijevnog mikrobioma, on se može razviti u beskonačan broj različitih kombinacija mikroorganizama. Svatko od nas kroji svoj crijevni mikrobiom ovisno o životnim okolnostima u kojima se nalazimo. Naša životna priča oblikuje naš crijevni mikrobiom. Stoga ne čudi kako nijedan crijevni mikrobiom nije identičan. A posljedično ni poremećaj crijevnog mikrobioma.
I sad zamislite da postoji neki čudesan lijek koji može popraviti sve te različite crijevne mikrobiome. Ili dijeta ili tretman. Čini se kao znanstvena fantastika, no možda nas znanost ponovno iznenadi i zaista otkrije jednu jedinu intervenciju kojom će moći spasiti sve te crijevne mikrobiome. No, dotad je prvi korak u popravku crijevnog mikrobioma promjena perspektive na disbiozu kao zdravstveni problem.
Disbioza, prevlast „loših“ bakterija, nije infekcija jednom opasnom bakterijom koju ćemo izliječiti kurom jednog jedinog antibiotika. Disbioza znači da su uvjeti u kojima živi i radi crijevni mikrobiom loši. Iako možda vodimo brigu o svom zdravlju, ono što radimo i unosimo u sebe nije ono što treba i voli naš crijevni mikrobiom. I tako on gubi svoju raznolikost, gubi svoju ravnotežu između „dobrih“ i „loših“ bakterija i postaje nefunkcionalan. Ako želimo povratiti sve ovo, moramo promijeniti svoje životne navike i vratiti crijevnom mikrobiomu ono što smo mu hotimice ili nehotimično oduzeli.
Što znači da svi ti navodi povezani s promjenama prehrane, probioticima i dodatcima prehrani nisu nužno potpuno neistiniti u kontekstu oporavka crijevnog mikrobioma. Možda su svi ti znanstvenici zaista na tragu nečega. No, važno je upamtiti nekoliko stvari ako zaista mislimo riješiti problem unutar crijevnog mikrobioma:
Nakon što ste promijenili perspektivu i usvojili ova tri jednostavna pravila, vrijeme je za sastavljanje intervencija. Popis potencijalnih intervencija je beskonačan. Sjetite se samo što ste sve pročitali u medijima i na društvenim mrežama o ovoj temi. Od očekivanih informacija kao što je promjena prehrane, o probioticima i dodatcima prehrani do neočekivanih uputa – kao što je meditacija. Da, pokazalo se kako se crijevni mikrobiom tibetanskih monaha koji redovito meditiraju uvelike razlikuje od njihovih okolnih susjeda: njihov crijevni mikrobiom je, unatoč tome što jedu istu hranu i piju istu vodu, bogatiji „dobrim“ bakterijama. A ako se usporede i laboratorijski parametri kao što je ukupni kolesterol, čak su i oni bolji. Na podatak kako meditacija može pomoći u liječenju disbioze vjerojatno još niste naišli. A ima još puno toga.
Zato krenite u avanturu popravka svog crijevnog mikrobioma. Paleta mogućih intervencija je ogromna. Ako zaista želite riješiti problem disbioze, bitno je pridržavati se gore navedenih pravila: raditi više stvari, dovoljno dugo i na onome što je prvobitno dovelo do problema. I nemojte zaboraviti – intervencija mora odgovarati Vama, Vašim mogućnostima, željama i potrebama. Jer Vaš crijevni mikrobiom je samo Vaš, isto kao i Vaša životna priča. Kad promijenite perspektivu, popravak crijevnog mikrobioma neće biti problem!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
„Nešto je trulo u državi Danskoj“, glasi poznati citat iz predstave Hamlet. Iako se ovaj citat najviše koristi u politici, često dobro opisuje i stanje u našem tijelu. I ljudsko tijelo je na neki način država: u nama, na nama i po nama žive trilijuni mikroskopskih stanovnika u različitim oblastima. Bilo to crijeva, koža ili usna šupljina. Tim mikrobnim društvom vladamo mi svojim „političkim“ odlukama po pitanju prehrane i životnog stila. Ne uvijek uspješno. Što se dogodi kad mikrobno društvo padne u krizu? Kako nam naš crijevni mikrobiom poručuje da je „nešto trulo u državi Danskoj“?
Medicinski se stanje „krize“ unutar crijevnog mikrobioma naziva disbioza. Disbioza je antonim riječi simbioza, pojma koji opisuje odnos u kojem sve uključene strane imaju korist jedna od druge. Disbioza, odnosno grčki „loš način življenja“, označava poremećaj mikrobioma u kojem je došlo do gubitka ravnoteže između „dobrih“ i „loših“ bakterija. Disbioza se razvija kad djelovanjem unutarnjih ili vanjskih čimbenika dolazi do promjene životnih uvjeta mikroskopskih stanovnika. Ukoliko novonastali uvjeti pogoduju rastu bakterija sa štetnim djelovanjem na naš organizam („loših“), i istovremeno gubitku bakterija s pozitivnim učincima na naše tijelo („dobrih“), dolazi do disbioze. Odnosno, izlazimo iz simbioze s našim mikrobiomom i gubimo koristi iz odnosa s našim mikrobnim društvom.
Kad nam je crijevni mikrobiom u krizi, odnosno disbiozi, on ne proizvodi male kemijske signale koji su potrebni za naše funkcioniranje. Metaboliti crijevnog mikrobioma, odnosno tvari koje luče naše crijevne bakterije, ključne su za rad naše probave, imunosnog sustava ali i metabolizma i živčanog sustava. Ukoliko smo u disbiozi, gubimo bakterije koje proizvode sve te pozitivne signale i naš organizam ulazi u stanje uzbune. Naše tijelo iz crijeva dobiva informaciju kako je „nešto trulo u državi Danskoj“. Tim više, ako je pritom došlo do porasta „loših“ bakterija koje proizvode otrovne ili problematične metabolite.
Simptomi disbioze su dosta nespecifični. S time da neki ljudi mogu biti godinama u disbiozi, a da to i ne znaju. Najčešće jer im se tijelo prilagodilo funkcioniranju u takvim uvjetima. Generalno se simptomi disbioze mogu svrstati u tri skupine: probavne, kožne i mentalne.
Prvi i najčešći simptom disbioze su različite probavne tegobe. Na prvom mjestu je to zasigurno nadutost, odnosno stručno rečeno meteorizam. Nadutost, osjećaj koji smo zasigurno svi jednom osjetili, označava prekomjerno rastezanje crijeva nakon obroka i s time povezan osjećaj nelagode. U kontekstu disbioze nadutost nastaje zbog prekomjernog stvaranja plinova od strane bakterija. Smatra se kako u stanju disbioze zbog gubitka „dobrih“ bakterija dolazi do preraspodjele svih bakterija unutar probavnog sustava. Zbog toga bakterije dolaze u kontakt s hranjivim tvarima s kojima inače nisu u kontaktu i stvaraju tvari, plinove koje bakterije u njihovom susjedstvu ne mogu obraditi. Plinovi ostaju zarobljeni unutar crijeva, crijeva se rastežu, a posljedica su nadutost i vjetrovi, vrlo često neugodnog „trulog“ mirisa. Pored nadutosti druge učestale probavne tegobe su proljev i zatvor, koji su abnormalna reakcija peristaltike crijeva na novonastale uvjete unutar crijevnog mikrobioma u sklopu disbioze. Pošto stanice crijevne stijenke ostaju bez ključnih kemijskih signala, cijeli probavni sustav, kao i cijeli organizam, ulazi u stanje uzbune i promjenom svoje motoričke aktivnosti pokušava kompenzirati krizu unutar crijeva.
No, disbioza crijevnog mikrobioma očituje se i na koži. Zbog poremećene funkcije imunosnog sustava uslijed disbioze, može doći do razvoja alergijskih kožnih bolesti, kao što su ekcemi i drugi dermatitisi. Pored alergijskih kožnih bolesti, kožni znaci disbioze mogu biti i druge upalne kožne bolesti kao što su akne. Razvoj bilo kakvih upalnih kožnih problema uslijed promjene životnih uvjeta, primjerice povećane razine stresa ili nedostatka sna, najvjerojatnije je povezan s poremećajem crijevnog mikrobioma.
Danas se sve više govori i o kognitivnim i psihičkim simptomima disbioze. Pošto rad osi crijevo-mozak ovisi o kemijskih signalima iz crijeva koje generira crijevni mikrobiom, jasno je kako će njegov poremećaj direktno negativno utjecati i na naš središnji živčani sustav. Simptomi disbioze tako mogu biti kognitivni, odnosno poremećaji pažnje i pamćenja. Popularni engleski pojam „brain fog“, koji označava skup navedenih kognitivnih tegoba, često se koristi kad se govori o mentalnim posljedicama disbioze. Pored „brain foga“, disbioza je povezana i sa psihičkim problemima. Sve više se govori da su simptomi anksioznosti ali i depresije zapravo znakovi disbioze.
Pojam disbioza nastao je tijekom zadnjeg desetljeća. Kao i općenito cijelo područje crijevnog mikrobioma, koji smo „otkrili“ tijekom zadnjih desetljeća, problematika disbioze je relativno mlada u usporedbi s klasičnim bolestima. Iako se ljudi već stoljećima bore s posljedicama disbioze, pravu sliku o disbiozi dobili smo tek suvremenim, biotehnološkim metodama. Stoga je dijagnostika, a još manje liječenje disbioze puno manje razvijeno nego u slučaju drugih poremećaja u našem tijelu. No, zahvaljujući velikom trudu znanstvenika već danas imamo nekoliko opcija kako potvrditi da se kod određenog pacijenta razvila disbioza.
Kao i kod svih drugih zdravstvenih problema, prvi korak je anamneza, odnosno ciljano ispitivanje pacijenta. Pritom je cilj ustanoviti postojanje tipičnih simptoma za disbiozu: nadutost, proljev, zatvor, kožni problemi, brain fog, psihičke tegobe. Pored tog vrlo je bitno ispitati vanjske ili unutarnje čimbenike koji su mogli doprinijeti razvoju disbioze: primjena antibiotika ili drugih lijekova, problematične životne navike, nedostatna oralna higijena, akutna ili kronična izloženost stresu, nedostatak sna, operacije vezane uz probavni sustav, itd.
Postoje različiti laboratorijski testovi kojima se mogu detektirati elementi disbioze. Pritom se pored rutinskih laboratorijskih parametara upale i imunosnog sustava koristi i zonulin, dijagnostički biljeg koji nam govori o cjelovitosti crijevne barijere, odnosno propusnosti crijeva. Vrijedne informacije se mogu dobiti i kroz test na organske kiseline, kad se u uzorku urina analizira postojanje metabolita crijevnih bakterija, ili kroz izdisajni test, kad se u izdahnutim plinovima analiziraju plinovi koji su metaboliti crijevnih bakterija.
Danas je analiza crijevnog mikrobioma jedini način kako dobiti detaljan uvid u naš crijevni mikrobiom. Analizom genetskog materijala mikroskopskih stanara crijeva mogu se odrediti udjeli bakterija unutar mikrobioma. Time se dobiva slika kakav je omjer „dobrih“ i „loših“ bakterija u mikrobnom društvu, odnosno koji je tip i razmjer disbioze. Analiza crijevnog mikrobioma je jedini način kako precizno detektirati disbiozu.
No, područje dijagnostike crijevnog mikrobioma je vrlo mlado. Zbog toga disbioza kao poremećaj nije jasno definirana poput nekih drugih bolesti. Nemamo referentne vrijednosti za „dobre“ i „loše“ bakterije ni dijagnostičke protokole za disbiozu. Ukoliko danas napravite analizu crijevnog mikrobioma, najbitnije je zapravo da Vam netko uzme anamnezu i s tim podacima kvalitetno rastumači rezultate.
Puno važnije od odabira dijagnostičke metode je rješavanje disbioze. Prvi korak je shvatiti da je vrlo često ishodište naših probavnih, ali i kožnih i mentalnih problema upravo crijevni mikrobiom. A daljnji koraci su sve potencijalne političke odluke koje možete donijeti tijekom današnjeg dana. Jeste li spremni prošetati nakon što pročitate ovaj članak ili ćete se radije zavaliti na udobni kauč? Jeste li odlučili biti uz ekran do kasno u noć ili poći ranije na spavanje? Apsolutno sve životne odluke koje ste danas donijeli utječu na velebnu državu mikroskopskih razmjera unutar Vas samih. Čuvajte je!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Tako barem kaže poznati tekst. No, kakva je ljubav po pitanju crijevnog mikrobioma? Što ljubav čini našem crijevnom mikrobiomu? Iako i dalje u svom začetku, istraživanja o utjecaju ljubavi na crijevni mikrobiom imaju nam već štošta ispričati. No, da bi vidjelo što znanost kaže o ljubavi i crijevnom mikrobiomu, potrebno je ljubav sagledati sa strane njezinih različitih aspekata. Pritom je od velike pomoći podjela ljubavi na različite tipove, koju je još vrlo davno napravio mudri Aristotel, a to su „storge“, „philia“ i „eros“.
„Storge“ označava roditeljsku ljubav. Majka ima ogromnu ulogu u oblikovanju našeg crijevnog mikrobioma. Kroz porod, dojenje ali i bliski kontakt, upravo od majke primamo prve mikroorganizme koji će biti temelj odrasloga crijevnog mikrobioma. Majke prenose svoj crijevni mikrobiom svome djetetu, što stručno nazivamo „vertikalni transfer“, odnosno prijenos mikrobioma s jedne na iduću generaciju. Prvi kontakt s mikroskopskim svijetom događa se upravo prilikom rođenja kada dijete prolazi kroz porođajni kanal, gdje je izloženo vaginalnom i crijevnom mikrobiomu. Stoga ne čudi da je porod carskim rezom povezan s određenim zdravstvenim problemima kasnije u životu: dijete rođeno carskim rezom prvo biva izloženo kožnom mikrobiomu majke, koji ne sadrži vaginalne probiotske bakterije Lactobacillus. Ukoliko se ove bakterije ne nadoknade djetetu, njegov crijevni mikrobiom razumljivo će biti siromašniji. Zato je bitno dojenje: majčino mlijeko puno je probiotika, ponajviše iz roda Bifidobacterium, ali i prebiotika kao što je oligosaharid majčinog mlijeka (HMO). Dojenje uvelike doprinosi uravnoteženom i stabilnom crijevnom mikrobiomu. Zadnja komponenta vertikalnog transfera je bliski fizički kontakt, grljenje, ljubljenje i maženje, kojim majka pruža dodatne bakterije za izgradnju crijevnog mikrobioma. Majčinska ljubav zaista je ključ zdravog crijevnog mikrobioma u odrasloj dobi.
„Philia“ je ljubav obilježena uzajamnim poštivanjem i uvažavanjem, koju najčešće vidimo između bliskih prijatelja ali i braće i sestara. Braća i sestre, posebice stariji, važna su odrednica u razvoju crijevnog mikrobioma. Već je duže poznato kako bratski i sestrinski odnosi smanjuju rizik od razvoja alergijskih bolesti, ali i upalnih bolesti crijeva. No, danas znamo kako je ova povezanost posljedica njihovog utjecaja na crijevni mikrobiom. Studija iz 2022. godine na 700 danske djece pokazala je da su naša braća i sestre kao i roditelji, najbliži rezervoari mikrobioma u okolini samog djeteta, i tako sudjeluju u oblikovanju našeg crijevnog mikrobioma. Djeca koja imaju stariju braću i sestre, imaju raznolikiji i obilniji crijevni mikrobiom, ponajviše u prvoj godini života. Zanimljivo je kako se pokazalo da je važnija razlika u godinama između djeteta i starijeg brata ili sestre, nego ukupni broj djece u obitelji. Ako imate stariju braću ili sestre, zahvalite im što su s Vama podijelili svoj mikrobiom, možda su Vas upravo tako zaštitili od razvoja nekih bolesti.
Ali i prijatelji doprinose zdravlju Vašeg crijevnog mikrobioma. Istraživanja na životinjama i ljudima pokazala su kako broj prisnih međuljudskih odnosa korelira s raznolikošću i sastavom crijevnog mikrobioma. Danas znamo kako s našim prijateljima dijelimo određene bakterije, odnosno kako postoji „zajednički mikrobiom“ koji je povezan s bliskim i redovnim međuljudskim interakcijama. Može se reći kako nam kvalitetni međuljudski odnosi kroz „horizontalni transfer“ osiguravaju raznolikost i obilje unutar crijevnog mikrobioma tako što njima održavamo naš zajednički mikrobiom.
„Eros“ je romantična ljubav, ona na koju prvo pomislimo kad pričamo o ljubavi. Ljubavni odnosi na crijevni mikrobiom djeluju na više načina. S jedne strane ljubavni odnosi utječu na naše životne navike: s osobom koju volimo zajedno kuhamo, jedemo, spavamo, putujemo, treniramo. Osobe koje se vole stvaraju zajednički okoliš za svoj crijevni mikrobiom. S druge strane, ljubav mijenja našu psihu. Kroz os crijevo-mozak, naše emocije, raspoloženje i misli preko hipotalamusa i hipofize, simpatikusa i parasimpatikusa reguliraju naš probavni sustav, čime se neminovno mijenja naš crijevni mikrobiom. A naš crijevni mikrobiom pak povratno luči neurotransmitere i druge metabolite koje regulacijom imunosnog sustava i živčanog sustava crijeva, ali i središnjeg živčanog sustava, utječu na naš osjećaj ljubavi. Dodatno „eros“ mijenja crijevni mikrobiom tako što potiče bliski kontakt između zaljubljenih. Znate li da se u 10 sekundi ljubljenja izmijeni oko 80 milijuna bakterija? I da je mikrobiom gornje strane jezika skoro identičan između partnera? Ili da je sličnost mikrobioma sline proporcionalna učestalosti ljubljenja? Ljubav zaista intenzivno potiče taj „horizontalni transfer“!
S pravom možemo reći kako ljubavni odnosi vrlo snažno mijenjaju naš crijevni mikrobiom. Neki smatraju čak i jače nego genetika i rani životni uvjeti. Profil crijevnog mikrobioma sličniji je među ljubavnim partnerima, nego među krvnim srodnicima. Što je veća prisnost u ljubavnoj vezi, to je raznolikiji i snažniji crijevni mikrobiom.
No, što se događa kad stvari u ljubavi krenu nizbrdo? Znamo da se uslijed stresa pojačano luči kortizol koji povećava propusnost crijeva i tako negativno utječe na crijevni mikrobiom. Tako studenti pred ispit imaju niži udio probiotskih bakterija Lactobacillus i Bifidobacterium. Što se događa kada ljubavna veza postane izvor stresa?
Ovim pitanjem bavilo se američko istraživanje iz 2021. godine, u kojem su sudjelovala 162 ispitanika koji su bili minimalno 2 godine u ljubavnoj vezi. U dvije vremenske točke, u razmaku od 2 do 7 mjeseci ispitivalo ih se o razini stresa u vezi i istodobno se analizirao njihov crijevni mikrobiom. Pokazalo se kako su ispitanici koji su naveli da imaju probleme u vezi, imali sniženu raznolikost i obilje crijevnog mikrobioma. Kod ispitanika koji nisu imali problema u vezi nisu registrirane statistički značajne razlike u crijevnom mikrobiomu. Kod osoba koje su navele probleme u vezi uočene su i povišene razine proteina koji veže LPS, što je znak povećane propusnosti crijeva. Ovo je prvo istraživanje koje je ukazalo na negativni učinak „ljubavnih“ problema na crijevni mikrobiom. Možemo zaključiti kako je „eros“ ključna komponenta u regulaciji crijevnog mikrobioma: ako smo sretno zaljubljeni, onda ćemo stvaranjem zajedničkog okoliša, pozitivnim učincima psihe i intimnom izmjenom mikrobioma povećati raznolikost i snagu našeg crijevnog mikrobioma. No, isto tako će stres prouzrokovan tom istom ljubavlju potencijalno štetiti našem crijevnom mikrobiomu. Postoji čak hipoteza u literaturi kako prekidi ljubavnih veza, bilo zbog rastave ili smrti, mogu prouzrokovati disbiozu, poremećaj crijevnog mikrobioma!
Iako je potrebno još velik broj istraživanja kako bi u potpunosti rasvijetlili utjecaj ljubavi na naš crijevni mikrobiom, potpuno je jasno da najvažnija stvar na svijetu ne uzrokuje samo leptiriće u trbuhu. Majčinska ljubav, storge, stvara temelj za crijevni mikrobiom, a phila, obiteljska i prijateljska ljubav – oblikuju ga i održavaju. S druge strane, romantična ljubav, eros, crijevni mikrobiom, isto kao i nas same, može uzdići na nove razine, ali i baciti u duboke ponore. U kontekstu rasta i razvoja crijevnog mikrobioma, možda je jedna odlika ljubavi iz onog poznatog teksta najvažnija za naše zdravlje: Ljubav (nadajmo se) nikad ne prestaje.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Pojam „nježniji spol“ možda nije politički korektan, ali vrlo dobro opisuje razlike u sastavu tijela između muškog i ženskog spola. Muškarci imaju veće udjele mišićnog i koštanog tkiva u tijelu, a žene s druge strane veće udjele masnog tkiva. No, razlikuje li se sastav crijevnog mikrobioma između muškaraca i žena? Imaju li muškarci veće udjele određenih bakterija, a žene pak nekih drugih? Možemo li na temelju sastava crijevnog mikrobioma odrediti spol osobe? Postoji li „nježniji“ crijevni mikrobiom?
Čini se kako je crijevni mikrobiom kao zajednica mikroorganizama unutar naših crijeva pod utjecajem apsolutno svih čimbenika našeg života. Od dobi, prehrane, tjelesne aktivnosti, sna, okoliša, stresa, međuljudskih odnosa, vrste posla pa sve do načina provođenja slobodnog vremena. Opravdano se smatra kako svaki dan, svaki obrok pa i svaka životna odluka koju danas donesete, utječe na crijevni mikrobiom. No, utječe li spol na crijevni mikrobiom? Može li se crijevni mikrobiom razlikovati samo na osnovi spola? Odnosno, je li uopće moguće istražiti, s obzirom na sve potencijalne čimbenike, utjecaj spola na crijevni mikrobiom?
Danas se u znanosti sve više pozornosti pridaje spolno uvjetovanim razlikama u biologiji. Mnogi fiziološki procesi se u tijelu muškog i ženskog spola odvijaju potpuno drugačije: od regulacije hormona do metabolizma lijekova. Upravo zbog toga biološki spol postaje sve važniji čimbenik u planiranju i provedbi istraživanja, od onih na ljudima do onih na miševima. Ne čudi stoga kako je danas neophodno navesti i spol miševa korištenih u istraživanju. A upravo su na miševima prvotno istraživane razlike u crijevnom mikrobiomu između muških i ženskih jedinki.
Prvotni rezultati bili su jednoznačni: crijevni mikrobiom razlikuje se između dva spola po određenim udjelima bakterija. No, ponavljanjem pokusa postojalo je sve jasnije kako su ove razlike puno jače uvjetovane prehranom, dobi i genetikom nego samim spolom miševa. Danas se smatra kako je u laboratorijskih miševa jedina razlika između spolova veća raznolikost crijevnog mikrobioma ženskih jedinki, ali i kako je ova razlika ovisna o vrsti životinje, odnosno njezinom genotipu.
Kod ljudi je početna situacija po ovom pitanju krenula vrlo obeshrabrujuće. Iako se oduvijek primjerice znalo kako se omjer ukupnih bakterija u tijelu i ljudskih stanica razlikuje između dva spola. Tako je omjer crijevnih bakterija prema ljudskim stanicama kod muških osoba 1,3:1 (38*1012:30*1012), a kod ženskih 2,2:1 (44*1012:21*1012). No, prva istraživanja na ljudima nisu detektirala nikakve značajne razlike između spolova te se pokazalo kako jednostavno previše čimbenika utječe na sam mikrobiom, tako da je eksperimentalno vrlo teško izolirati utjecaj samog spola. No, dospijećem rezultata velikih nacionalnih studija koje su uključivale više od tisuću ispitanika iz SAD-a, Belgije i Nizozemske, situacija se okrenula: sve velike studije potvrdile su kako zaista postoje specifične razlike u crijevnom mikrobiomu između spolova po pitanju određenih bakterijskih udjela. Iako su razlike uvjetovane isključivo spolom bile vrlo male – samo 0,5 %, potvrdio se fenomen viđen kod miševa: raznolikost crijevnog mikrobioma žena veća je nego muškaraca. Danas se dakle smatra kako je crijevni mikrobiom žena u Europi obilježen određenim profilom bakterijskih udjela, ali i značajno raznolikiji nego kod muških osoba.
Iako svjesni razlika u fiziologiji žena i muškaraca, vrlo brzo postavilo se pitanje kako određeni spol konkretno može utjecati na crijevni mikrobiom. Zahvaljujući istraživanjima na ovom području pokazalo se nekoliko čimbenika koji potencijalno doprinose ovim spolno-uvjetovanim razlikama: spolni hormoni, lijekovi, prehrana, indeks tjelesne mase i motilitet crijeva.
Budući da je vrlo brzo dokazano da se gore opisane spolno-uvjetovane razlike između crijevnih mikrobioma ne razvijaju do puberteta, pogotovo u pogledu povećane raznolikosti, postalo je jasno kako one moraju biti pod utjecajem spolnih hormona. Različitim pokusima potvrđena je ova hipoteza. Presađivanjem crijevnog mikrobioma 32-godišnje žene ženskim i muškim miševima dokazano je kako crijevni mikrobiom muških miševa nije poprimio obilježja „ženskog“ mikrobioma. S druge strane se vidjelo kako primjena testosterona kod ženskih miševa ili estrogena kod muških miševa dovodi do promjene profila crijevnog mikrobioma. Utjecaj estrogena na crijevni mikrobiom potvrđen je i na ljudima: kod žena poslije menopauze, koncentracija estrogena u urinu bila je proporcionalna raznolikosti crijevnog mikrobioma. Također se vidjelo kako je moguće fitoestrogenima (isoflavonima soje) mijenjati sastav crijevnog mikrobioma i povećati udjele bakterija tipičnih za „ženski“ crijevni mikrobiom.
S druge strane, žene i muškarci tipično uzimaju različite lijekove. Dok muškarci najčešće uzimaju lijekove za srce i krvni tlak, žene više uzimaju opijate, laksative i antibiotike za mokraćne infekcije. Pored zanimljive činjenice kako je u crijevnom mikrobiomu žena pronađeno više gena povezanih s rezistencijama na antibiotike, također se pokazalo kako hormonski lijekovi, kao što su oralni kontraceptivi mogu, ovisno o svom sastavu, dovesti do određenih promjena u crijevnom mikrobiomu.
Prehrana na vrlo zanimljiv način utječe na razlike između oba spola. Pokazalo se, naime, kako kod miševa primjena prebiotika, znači „hrane za crijevni mikrobiom“, ima različite učinke ovisno o spolu. Pored toga što prebiotici mijenjaju motilitet i pH crijeva, oni mogu mijenjati i razine estrogena. Danas se smatra kako je učinak prebiotika specifičan za spol.
Utjecaj indeksa tjelesne mase, odnosno sastava tijela na spolno-uvjetovane razlike, iznimno je složen. No, znamo kako žene imaju veće udjele masnog tkiva koje je glavno mjesto stvaranja estrogena izvan reproduktivnog sustava. Stoga se smatra kako povećani udio masnoga tkiva kod žena također doprinosi razlikama između ženskog i muškog crijevnog mikrobioma.
Iako su neka istraživanja pokazala kako nema razlike između peristaltika kod žena i muškaraca, najveći broj studija pokazao je kako postoje određene značajne razlike u načinu rada crijeva između spolova. Danas prevladava pretpostavka kako je zbog velikog broja različitih čimbenika peristaltika kod žena sporija te, s time povezano, i stolica tvrđa nego kod muških. Ovdje treba napomenuti kako je kod žena sporija peristaltika povezana s nižim razinama tjelesne aktivnosti puno više nego kod muškaraca. Uz to je prisutna veća predispozicija za stvaranje metana koji dodatno usporava peristaltiku. Iznimno je lako povezati zašto zbog razlike u peristaltici dolazi do razlika u crijevnom mikrobiomu: produžuju se svi procesi fermentacije unutar crijeva te time crijevni mikrobiom ima priliku apsorbirati puno više hranjivih tvari.
Iako je potpuno jasno kako postoji podugačak niz drugih čimbenika koji utječu na razlike, bitno je samo shvatiti kako se spolovi ne razlikuju samo po sastavu svog tijela već i crijevnog mikrobioma. Zaista postoji „ženski“ crijevni mikrobiom. On nije „nježniji“, štoviše on je raznolikiji i bogatiji određenim bakterijama nego onaj kod muških. No, to ne znači da ne treba voditi računa o svim drugim čimbenicima koji utječu na crijevni mikrobiom: prehrana, san, tjelesna aktivnost, stres, međuljudski odnosi, itd. Ne zaboravimo da razlike uvjetovane isključivo spolom iznose samo 0,5 %. Bitno je znati da i spol mijenja crijevni mikrobiom, ali još bitnije kako mi svi iz dana u dan svojim životnim odlukama mijenjamo svoj crijevni mikrobiom. Puno više od 0,5 %.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Najveća fascinacija crijevnim mikrobiomom ne proizlazi iz njegovog pukog postojanja u našim crijevima, već iz njegovog djelovanja na naš cijeli organizam.
Naši crijevni mikroorganizmi djeluju zapravo kao veliki sustav informacija. Zbog ogromnoga broja informacija pohranjenih u obliku gena, crijevni mikrobiom može stvoriti posljedično i ogroman broj kemijskih poruka za naše tijelo. Uznemirujućih ili umirujućih poruka. Zato i ne čudi što znanstvenici crijevni mikrobiom i nazivaju „extra-organ“. Ovim kemijskim porukama crijevni mikrobiom informira naše tijelo o situaciji unutar i izvan njega. Upijajući informacije iz naše okoline, kao što su prehrana, stres i san, koristeći vlastite genetske informacije, naš extra-organ ih pretvara u informacije za naš organizam. Tako naši crijevni mikroorganizmi oblikuju i odražavaju mnoge fiziološke procese u našem tijelu, od rada organa kao što su mozak, koža i pluća do metabolizma kostiju, masnog tkiva i hormona. Ukoliko taj informacijski sustav napajamo problematičnim informacijama, on posljedično mijenja kemijske poruke koje odašilje našim organima i organskim sustavima. Ukoliko zbog dugotrajnog priljeva problematičnih informacija taj sustav ispadne iz ravnoteže, extra organ postaje minus organ te gubimo i sve kemijske poruke potrebne za oblikovanje i održavanje našeg cjelokupnog zdravlja.
Jedan od organa i dijelova metabolizma pod velikim utjecajem crijevnog mikrobioma je ženski reproduktivni sustav i sustav ženskih spolnih hormona. Crijevni mikrobiom i zdravlje ženskih reproduktivnih organa ali i homeostaza spolnih hormona, usko su povezani. Danas znamo kako crijevni mikrobiom svojim kemijskim porukama utječe na sve faze i razine ženskog reproduktivnog sustava, od sazrijevanja folikula i jajnih stanica u jajniku, oplodnje, trudnoće pa čak i na sam porod. Kako?
Sve površine našeg tijela izložene vanjskom svijetu imaju svoj mikrobiom, mrežu mikroskopskih podstanara koji čine zaseban informacijski sustav. Naša koža, sluznica dišnog i mokraćnog sustava, kao i sluznica ženskog reproduktivnog sustava. Tu je zasigurno najbitniji i najpoznatiji vaginalni mikrobiom. Svoju najvažniju ulogu vaginalni mikrobiom igra pri porodu: upravo on prvi naseljava dijete tijekom prolaza kroz vaginalni kanal. S obzirom da je vaginalni kanal prvi kontakt djeteta s „vanjskim“ svijetom, upravo je vaginalni mikrobiom temelj svih drugih mikrobioma čovjeka. Vaginalni mikrobiom pruža djetetu prve informacije o njegovoj majci ali i okolini.
Zanimljivo je kako su istraživanja pokazala da su određene bakterije iz probavnog sustava prisutne i u vaginalnom mikrobiomu. Suvremena znanost govori o tome kako postoji funkcionalni prijelaz mikrobioma probavnog trakta u mikrobiom reproduktivnog trakta. Iako se crijevni i vaginalni mikrobiom razlikuju zbog uvjeta u kojima obitavaju, odnosno informacijama kojima je on izložen, može se reći kako je zdrav crijevni mikrobiom jamstvo zdravog vaginalnog mikrobioma. Smatra se da u stanju bolesti bilo probavnog ili reproduktivnog sustava dolazi do gubitka ravnoteže lokalnog mikrobioma, koji se zbog funkcionalnog kontinuuma prenosi i na mikrobiom drugog sustava. Ova dva mikrobioma komuniciraju međusobno tako što razmjenjuju informacije, ali i svoje članove.
Druga poveznica između crijevnog mikrobioma i ženskog zdravlja su spolni hormoni. Spolni hormoni u našoj sustavnoj cirkulaciji nisu ništa drugo nego informacije koje spolne žlijezde emitiraju u naš organizam. Ne čudi stoga kako su spolni hormoni ključne informacije i za naš extra-organ, ali i kako naš extra-organ može vlastitim informacijama utjecati na spolne hormone. Spolni hormoni kao što su progesteron, estrogen i testosteron sudjeluju ne samo u komunikaciji između mikrobioma i ostatka tijela, već mogu biti i pod izravnim utjecajem crijevnog mikrobioma. Dokazane su specifične linearne korelacije između crijevnog mikrobioma i razina spolnih hormona u krvi, koje se mogu manifestirati u zdravlju, ali i u bolesti. Danas se koncept povezanosti crijevnog mikrobioma i spolnih hormona naziva i „microgenderome“. Ovaj pojam dolazi iz područja autoimunih bolesti. Epidemiološki se autoimune bolesti češće razvijaju kod žena. Istraživanja su pokazala kako je razlog tomu međudjelovanje crijevnog mikrobioma, spolnih hormona i imunosnog sustava. Pokazalo se, naime, kako u pubertetu dolazi do promjena crijevnog mikrobioma muškaraca koji potiču dodatno stvaranje testosterona, koji pak regulira razvoj T i B limfocita kao glavnih pokretača autoimunosti. Zanimljivo je kako je jedna studija pokazala da se presađivanjem crijevnog mikrobioma muških srodnika žene može zaštiti od razvoja autoimunih bolesti.
Jedna od najvažnijih skupina spolnih hormona u okvirima „microgenderoma“ zasigurno su estrogeni. Estrogeni utječu na sastav crijevnog mikrobioma, ali i obrnuto – crijevni mikrobiom aktivno utječe na razine estrogena. Jeste li znali kako primjena antibiotika može smanjiti razine estrogena u krvi? Danas se smatra da su estrogeni ključni regulatori crijevnog mikrobioma, posebice njegove raznolikosti. S druge strane se sve bakterije, koje imaju genetske informacije za „proizvodnju“ estrogena nazivaju „estrobolom“. Naime, određene crijevne bakterije posjeduju gene za izradu enzima zvanog beta-glukuronidaza, koji estrogen unutar crijeva kemijski aktivira i time vraća u cirkulaciju.
Upravo je estrobolom glavni krivac zašto se gubitak ravnoteže crijevnog mikrobioma povezuje s razvojem ginekoloških bolesti endometrioze, policističnih jajnika, karcinoma, ali i s neplodnošću i komplikacijama u trudnoći. Poremećaj crijevnog mikrobioma može se odraziti i izmijenjenim estrobolomom. Tako će snižene razine estrogena u cirkulaciji dovesti do razvoja takozvanih „hipoestrogenskih“ bolesti: pretilosti, arterijske hipertenzije, dislipidemije, ali i osteoporoze, kardiovaskularnih bolesti i demencije. No, isto tako mogu povećani udjeli bakterije iz estroboloma dovesti do povećanih razina estrogena u cirkulaciji koji pak doprinose razvoju endometrioze i karcinoma jajnika. Mnoge ginekološke bolesti baš kao i plodnost ovise o razinama estrogena u krvi.
Zbog funkcionalne povezanosti crijevnog i vaginalnog mikrobioma te povezanosti crijevnog mikrobioma i spolnih hormona, microgenderoma i estroboloma, jasno je kako su crijevne bakterije bitan čimbenik u mnogim ženskim bolestima. No, potrebna su dodatna istraživanja koja bi ispitala uzročno-posljedičnu vezu ovog odnosa i precizne mehanizme kojima se ovaj odnos odvija. Ne samo kako bismo precizno znali koje su specifične bakterije povezane s narušenim zdravljem reproduktivnog sustava. Velike nade polažu se u modulaciju crijevnog mikrobioma kao nove terapijske i preventivne strategije za različite ginekološke bolesti. Istraživanja su pokazala kako optimizacija, odnosno korekcija crijevnog mikrobioma, dovodi po boljih ishoda po pitanju ženskog reproduktivnog zdravlja. Tako se danas sve više govori o posebnim pro- i prebioticima za regulaciju estroboloma. Znanstvenici nastoje upregnuti djelovanje crijevnog mikrobioma u korist ženskog zdravlja. Jer naš extra-organ ne šalje samo kemijske poruke važne za našu probavu nego i za reprodukciju. Danas znamo kako žensko zdravlje uvelike ovisi o informacijama iz naših crijeva, zato pripazimo kako mi sami informiramo svoj crijevni mikrobiom.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Detoks dijete, programi i protokoli iznimno su popularni. Nakon božićnih blagdana posebice smo bombardirani reklamama za najrazličitije detokse, od šarenih sokića do čudotvornih dodataka prehrani. Ljudi u medijima, na društvenim mrežama ali i u našoj privatnoj okolini, pričaju o tome kako se osjećaju odlično nakon provedenoga detoksa.
Tako se jedan moj kolega liječnik, koji svaki mjesec ostavi veću svotu novaca za detoks program koji se sastoji od nekoliko vrsta smoothieja, kune u djelotvornost i učinkovitost njegovoga detoksa, i tvrdi kako ima osjećaj da mu se crijeva očiste nakon provedenoga detoksa.
Ako detoksi jesu tako dobri, zašto ih onda liječnici ne preporučuju? Zašto Vam Vaš obiteljski liječnik neće ordinirati jednu detoks kuru kako biste izgubili na tjelesnoj masi, obnovili crijeva i vratili koži izgubljeni sjaj? Zašto se stječe dojam da medicina ignorira očite prednosti čišćenja organizma od mnogobrojnih otrova u našem modernom svijetu?
Krenimo redom. Što je detoks?
Detoks je skraćenica riječi detoksifikacija, što krovne zdravstvene organizacije definiraju kao proces uklanjanja otrova/toksina iz našega organizma. Iako treba napomenuti kako tvrtke koje nude detokse širom svijeta nemaju jedinstvenu definiciju ovoga pojma, one sve imaju jedno zajedničko polazište, a to je ideja da kroz život u suvremenome svijetu nakupljamo otrove u svome tijelu te da s vremena na vrijeme moramo provesti čišćenje organizma. Kad se pak u školskoj medicini razgovara o detoksifikaciji, misli se na liječenje akutnih trovanja različitim sredstvima, najčešće aktivnim ugljenom koji zbog svoje porozne strukture ima sposobnost upijati otrove u crijevima i tako spriječiti njihov prijelaz iz crijeva u krvotok.
Znači medicina i „detoks-ekipa“ ne misle na istu stvar. Štoviše, mnogi liječnici tvrde da je ono što propagiraju detoksi potpuno besmisleno: zdrava jetra, pluća i bubrezi mogu u potpunosti ukloniti veliki dio toksina iz naše okoline i nijedan detoks na svijetu ne može zamijeniti njihove uloge.
No, to nije jedini razlog zašto Vam liječnik neće preporučiti detoks dijetu. Primarni razlog zašto detoks programi (još) nisu postali medicinska intervencija je činjenica kako oni nisu znanstveno dokazani. Uistinu postoje znanstvena istraživanja koja su istraživala utjecaj različitih detoks programa na organizam. Ali unatoč svim naporima, znanost nije mogla potvrditi tvrdnje koje se prepisuju detoksima.
Ali zašto toliko ljudi pozitivno reagira na detoks program? Kako objasniti iskustva moga kolege liječnika s početka priče, koji se uporno kune u svoj detoks? Kriju li znanstvenici nešto od nas?
Kada promatramo studije na temu detoksa, zaista se izdvaja jedan pozitivan učinak, a to je brzi gubitak na tjelesnoj masi. Ovaj fenomen je posljedica jedne ključne stavke: smanjenje prehrambenoga, odnosno kalorijskoga unosa kroz nekoliko dana. Ljudi na detoksu drastično smanje svoj kalorijski unos, ali i izbace mnoge „problematične“ namirnice kao što su procesuirana hrana i rafinirani šećeri. Ova promjena najviše pogoduje našim malim podstanarima – crijevnom mikrobiomu.
Najnovije studije iz područja crijevnog mikrobioma pokazuju kako sveukupni unos hranjivih tvari („nutrient load“) i kalorijski unos („caloric load“) predstavljaju ključne čimbenike u regulaciji sastava i funkcionalnosti crijevnog mikrobioma. Pojednostavljeno rečeno: koliko god je crijevnom mikrobiomu važno „što“ jedete, još je bitnije „koliko“ jedete. Danas znamo kako ograničavanje unosa hrane na određeno vrijeme, posebice u pogledu njezine energetske vrijednosti, predstavlja pozitivnu stvar za crijevni mikrobiom. Raste raznolikost crijevnog mikrobioma i dolazi do porasta „dobrih bakterija“, što posljedično ima protuupalne, antioksidativne i mnoge druge pozitivne učinke na naš organizam.
Znanstvenici objašnjavaju kako naš crijevni mikrobiom treba odmor – baš kao i mi sami, odnosno treba nekoliko sati u danu kad se ne mora baviti hranom koju smo unijeli u svoja crijeva. Zato je i san toliko bitan za naš crijevni mikrobiom, jer jedino adekvatnim snom pružamo mikrobiomu zasluženi odmor. Zato razmislite kad idući put u gluho doba noći posegnete za nekom grickalicom. Nemojte buditi „zvijer(i)“.
No, isto tako znamo da crijevni mikrobiom ne valja izgladnjivati: dugoročno ograničavanje prehrambenog unosa može dovesti do porasta „loših bakterija“ i poremećaja lučenja sluzi unutar crijeva. Zato stručnjaci za crijevni mikrobiom sve više preporučuju takozvano vremensko ograničavanje unosa hrane.
Vrlo jednostavno: pokazalo se kako je za crijevni mikrobiom vrlo dobro kad se faza mirovanja mikrobioma tijekom našeg sna produži – u večernjim ili jutarnjim satima. U literaturi se tako vrlo često kao intervencija koristi takozvani intermitentni post, odnosno kratkotrajni post. Postoje brojne varijacije – danas je najpopularniji takozvani „16/8“ post, kada je unos hrane ograničen na osam sati tijekom dana.
Ali, daleko smo i od toga da liječnici preporučuju nekakav oblik intermitentnog posta. Vjerojatno će biti potreban još dugi niz godina, puno znanstvenih i stručnih skupova kao i novih istraživanja da se šira zdravstvena zajednica počne baviti vremenskim ograničavanjem unosa hrane kao terapijskim konceptom. No, danas možemo reći kako je povremeno ograničavanje unosa hrane, odnosno kalorijskog unosa, blagotvorno za naš organizam.
Znamo kako crijevni mikrobiom ne može razviti svoj puni potencijal po pitanju našega zdravlja ako „nutrient load“, odnosno unos hrane, postane „nutrient over-load“, odnosno preopterećenje hranom. Zato slobodno pokušajte dati svom crijevnom mikrobiomu malo mira, kad god Vam odgovara, ujutro ili navečer. Upravo tako ćete postići iste učinke kao i moj kolega liječnik na njegovom skupocjenom detoksu!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Svi nekako znamo kako je „gotova” hrana nezdrava za nas. Kao da nam i intuicija govori, a ne samo naši bake i djedovi, kako su domaći kolači zdraviji od kupovnih slatkiša ili domaće suhomesnate delicije manje opasne za zdravlje od onih kupovnih. Svima nam se čini kako isto jelo u restoranu i pripremljeno u vlastitom domu potpuno drugačije utječe na naše tijelo, makar se na prvi pogled sastojalo od istih namirnica. Također smo sigurno sami iskusili ili čuli od naših bližnjih kako iste namirnice u drugim državama, posebice SAD-u, ne samo imaju potpuno drugačiji okus, već i potpuno drugačiji učinak na naše zdravlje. Jasno je kako nam „gut feeling” govori da postoji nešto u „gotovoj” hrani iz restorana i trgovina što je čini različitom od one domaće proizvodnje. Pogađate o čemu danas pričamo? Što znate o prehrambenim aditivima? Idemo po redu.
Razvoj suvremene prehrambene proizvodnje i gastronomije omogućila je primjena jedne specifične skupine tvari koje danas nazivamo prehrambenim aditivima. Kao što im ime kaže, prehrambeni aditivi tvari su koje normalno ne konzumiramo ili upotrebljavamo u pripremi hrane, ali njihovim dodavanjem (latinski: „additio”) zbog kemijskih svojstava koja imaju možemo povećati kvalitetu hrane. Ne samo da aditivi mogu produžiti životni vijek namirnica, već mogu i poboljšati njihova druga svojstva, primjerice: okus, miris ili konzistenciju. Iako aditive danas povezujemo ponajviše sa suvremenim načinom proizvodnje hrane, često zaboravljamo kako su se određeni aditivi oduvijek upotrebljavali u pripremi hrane. Sol, ocat, šećer ili limunov sok primjeri su tradicionalnih aditiva na koje nikad ne bismo pomislili kad raspravljamo o ovoj temi.
Budući da se upotrebljavaju u najrazličitije svrhe, razlikujemo više vrsta aditiva, koji se potom, unutar iste vrste, potpuno kemijski razlikuju. Najpoznatija vrsta aditiva zasigurno su omraženi konzervansi, a tu su i emulgatori, stabilizatori, bojila i pojačivači okusa. Sveukupno razlikujemo 20-ak vrsta, odnosno kategorija aditiva s golemim brojem različitih kemijskih tvari unutar svake kategorije. Umjetne zaslađivače, koji danas polariziraju liječnike, nutricioniste i pacijente, također ubrajamo u prehrambene aditive.
Moderna znanost, od prehrambene tehnologije do medicine, intenzivno se bavi aditivima. Danas znamo kako proizvodnja hrane u postojećim razmjerima nije moguća bez aditiva. Aditivi su tu da bi ostali. I to nije problem. Znanstvenici su dokazali kako nema razlike između aditiva prirodnog i sintetskog podrijetla, odnosno aditiva iz „laboratorija”. Na kraju krajeva, i naši dragi bake i djedovi od davnina su upotrebljavali različite aditive u pripremi hrane. Od sode bikarbone u kolačima do nitritnih soli za sušenje pršuta.
Problem leži više u tome što za velik broj konzervansa ne znamo kako te, osobito, u kojim dozama djeluju na naše zdravlje. Uporaba aditiva regulirana je međunarodnim i državnim tijelima, ovisno o državi, različito strogo. Sigurno ste čuli kako svaki aditiv ima svoj E-broj i kako proizvođač hrane mora navesti svaki pojedini aditiv sadržan u namirnici. Međutim, sigurnost prehrambenih aditiva ispitivana je uglavnom u prošlom stoljeću, a ta su se istraživanja danas pokazala neadekvatnima. U jeku porasta mnogih bolesti koje povezujemo s modernim načinom života, velik dio odgovornosti za štetnost zapadnjačkog načina prehrane danas se upravo odnosi na prehrambene aditive. A što smo to saznali tijekom prošlih godina da smo počeli manično dešifrirati E-brojeve s ambalaža proizvoda? Zašto nam se u reklamama ponosno naglašava kako proizvod nema konzervanse i umjetne zaslađivače? Što to znanstvenici i liječnici znaju o aditivima, a javnost još ne? Jesu li posrijedi samo intuicija i savjeti naših baka i djedova?
Promatrajući moderan način prehrane, znanstvenici su primijetili kako je redovit unos većih količina aditiva povezan s nepovoljnim učincima za funkciju crijeva, imunost, ali i metabolizam. Tek razvojem suvremenih biotehnoloških metoda i otkrićem crijevnog mikrobioma, pronađena je karika koja je nedostajala. Istraživanja su pokazala kako sve te kemijske tvari koje prehranom unosimo u sebe, mijenjaju sastav i funkcionalnost crijevnog mikrobioma. To se ne doima šokantnim jer danas znamo kako sve komponente našeg načina života mijenjaju naš crijevni mikrobiom. Svaki najmanji element naše prehrane, svaka minuta tjelesne aktivnosti i svaki sat sna mijenjaju naš mikroskopski ekosustav, a osobito aditivi, kao potentne kemijske tvari.
Međutim, pokazalo se, nažalost, kako promjenom crijevnog mikrobioma određeni aditivi mogu utjecati i na upalni odgovor našeg tijela, na razvoj alergijskih reakcija, ali i narušavanje arhitekture sluznice crijeva. Znanstvenici danas idu tako daleko i tvrde kako inzulinska rezistencija, odnosno nereagiranje naših stanica na inzulin i propuštanje glukoze u unutrašnjost stanice, može biti posljedica pretjeranog unosa beskaloričnih umjetnih zaslađivača. Inzulinska rezistencija stanje je koje prethodi šećernoj bolesti tipa 2, ali i mnogim drugim bolestima, zbog čega je u suvremenoj medicini područje od velikog interesa. Sudeći prema istraživanjima, prekomjerni unos umjetnih zaslađivača dovodi do sličnih zdravstvenih posljedica kao i prekomjeran unos klasičnog šećera, koji toliko preziremo. Izgleda da naš crijevni mikrobiom očito ne dijeli našu fascinaciju činjenicom da smo pronašli slatku deliciju u kojoj navodno možemo uživati bez grižnje savjesti jer nema šećera.
Što konkretno aditivi rade našem crijevnom mikrobiomu? Treba naglasiti kako su aditivi iznimno šarolika skupina kemijskih tvari pa ne možemo generalizirati učinak svih prehrambenih aditiva. Međutim, pregledom literature postaje jasno kako velika skupina aditiva iz različitih kategorija, od konzervansa do emulgatora, uzrokuje disbiozu, odnosno neuravnoteženost crijevnog mikrobioma. Prekomjernom konzumacijom aditiva doći će do smanjenja „dobrih” probiotskih bakterija, porasta potencijalno patogenih bakterija i bakterija koje se hrane zaštitnim sloji sluzi koja štiti naša crijeva. Zbog toga crijevni mikrobiom postaje siromašan i ranjiv, što se očituje u našem imunosnom sustavu. Dolazi do lučenja proupalnih čimbenika i aktiviranja naših mehanizama obrane jer neuravnotežen crijevni mikrobiom našem tijelu signalizira kako se nalazimo u „opasnoj okolini”. Zato ćete možda na putovanju u neku zemlju Sjeverne Amerike ili jugoistočne Azije iskusiti neke zdravstvene tegobe, makar jeli apsolutno iste namirnice. Naime, zbog liberalnije primjene aditiva u hrani, vjerojatno će povećana izloženost aditivima tijelu signalizirati da ste u „opasnoj okolini”.
Međutim, nije sve tako crno. Neki aditivi u hrani, kao što je sorbitol, smatraju se čak prebioticima jer je dokazano kako njihovim unosom potičemo rast „dobrih” bakterija kao što su Bifidobacterium i Lactobacillus. Iako vjerojatno postoje još mnogobrojni takvi primjeri, oni su isključivo iznimke koji potvrđuju pravilo. Govoreći banalno, naš crijevni mikrobiom jednostavno ne voli kad mu se serviraju velike količina prehrambenih aditiva. Naš crijevni mikrobiom ne pada na reklame, on zaista voli „domaće”.
Danas težimo demonizirati velik broj sastojaka hrane. Preveliku važnost dajemo negativnim stranama, a zaboravljamo na sve dobro što njima dobivamo. Zbog toga je danas svakodnevni izbor namirnica postao iznimno složen. Slično je i s aditivima. Ključno je osvijestiti kako su nam upravo aditivi omogućili bogatstvo i raznolikost koje uživamo danas u restoranu ili trgovini. Ne treba zaboraviti da ima golem broj različitih aditiva koji se međusobno ne samo kemijski, nego i funkcijski razlikuju. Međutim, treba biti svjestan kako aditivi konzumirani redovito u velikim količinama mogu imati svoje štetne učinke, koje još treba točno ispitati za mnoge vrste aditiva. Zato zaista treba slušati ne samo „gut feeling”, već i bake i djedove. Domaće je zaista domaće, potvrdio naš crijevni mikrobiom.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.