Odgoj djece nije jednostavan. Tijekom rasta i razvoja dijete ima velik broj vrlo različitih potreba i zahtjeva kojima treba udovoljiti. Moderan način života kao da je dodatno zakomplicirao cijeli proces. Svaki element odgoja postao je predmet rasprave. Svakodnevno smo suočeni s mnogobrojnim konceptima, filozofijama, stručnim mišljenjima i idejama kako poboljšati odgoj djece, koji su često međusobno potpuno oprečni. No, stječe se dojam kako se danas puno više trudimo oko odgoja djece, ali su sama djeca postala „problematičnija“: njihovo ponašanje, navike a posebice zdravlje. Kontinuirano pratimo sve veće stope incidencije različitih bolesti dječje populacije, posebice iz spektra alergijskih i neuroloških poremećaja. Što to nedostaje modernoj djeci, unatoč tome što se danas ulaže toliko truda u njihov odgoj?
Suvremena znanost tvrdi – raznolik crijevni mikrobiom.
Znanstvenici su otkrili kako se crijevni mikrobiom djece koja odrastaju u modernim zajednicama u svijetu uvelike razlikuje od mikrobioma djece iz područja gdje se i dalje živi tradicionalnim, ruralnim načinom života. Istraživački tim iz Italije uspoređivao je crijevni mikrobiom djece iz urbanih područja Italije i djece urbanih i ruralnih područja Burkine Faso. Ustanovljene su razlike između djece iz urbanih zajednica i djece iz ruralnih zajednica u sastavu i raznolikosti mikrobioma, neovisno o tome jesu li djeca odrastala u Italiji ili Burkini Faso. Brojna istraživanja potvrdila su ovu korelaciju. Stoga se danas smatra kako ubrzana globalizacija hrane i moderan način života, od stambenih uvjeta do primjene lijekova i dezinficijensa, smanjuje raznolikost crijevnog mikrobioma.
Zašto je upravo raznolikost toliko bitna? Danas znamo kako je raznolik crijevni mikrobiom ključan za rast i razvoj djeteta. I to ne samo za dobro funkcioniranje probave koja će djetetu osigurati sve potrebno za uredan rast i razvoj, već i kao zaštita od potencijalnih opasnih uzročnika infekcija. Potvrđeno je kako upravo raznolikost crijevnog mikrobioma omogućuje normalan razvoj imunosnog sustava pa tako znamo da kolonizacija crijeva određenim vrstama bakterija kao što je Bacteroides fragilis potiče sazrijevanje bijelih krvnih stanica. Smanjena raznolikost crijevnog mikrobioma, odnosno smanjeni udjeli određenih bakterijskih vrsta (Veilonella, Rothia) povezani su s povećanim rizikom za razvoj različitih alergijskih bolesti kod djece, kao što su astma i ekcemi. Nadalje, sve jasnija postaje uloga raznolikosti crijevnog mikrobioma u razvoju središnjeg živčanog sustava. Znanstvenici tvrde kako smanjena raznolikost crijevnog mikrobioma prouzrokuje stanje kronične upale koje pak negativno utječe na neurološki razvoj, što dovodi do razvoja raznih neuroloških poremećaja koji se danas učestalo vide kod djece.
Danas znamo kako je održavanje raznolikosti unutar crijevnog mikrobioma ključ zdravog rasta i razvoja djeteta. Ali kako je postići?
Za razliku od djece, crijevni mikrobiom ne traži puno. Iako postoje brojne preporuke kako poboljšati crijevni mikrobiom, može ih se sažeti u 5 glavnih pravila.
Bakterije, koje čine većinu metabolički aktivnih mikroorganizama unutar crijevnog mikrobioma, hrane se svime i svačime. One su zapravo prave male kemijske tvornice, koje ovisno o svojim mogućnostima mogu različite tvari koje dospijevaju u crijeva pretvarati u potpuno drukčije kemijske spojeve. No, isto kao i mi, bakterije imaju svoje omiljeno jelo, a to su vlakna, naročito prebiotska vlakna. Zato je za rast i razvoj djece vrlo bitan dostatan unos raznih vlakana: iz žitarica, grahorica, povrća i voća. Danas se za djecu preporučuje minimalni dnevni unos od 25 g vlakana.
Dodavanje dobrih bakterija u prehranu, odnosno probiotika, potiče raznolikost crijevnog mikrobioma. Ove dobre bakterije mogu biti iz fermentiranih proizvoda, bilo mliječnih ili biljnih, iz funkcionalnih namirnica ili u obliku nekakvog dodatka prehrani. Odnedavno znamo kako probiotici djeci ne pomažu samo kod proljeva. Istraživanje hrvatskih liječnika pokazalo je kako je primjena probiotika L. rhamnosus GG (LGG) u fermentiranom mliječnom proizvodu značajno smanjila rizik za obolijevanje od infekcija gornjeg dišnog sustava kod vrtićke djece, ali i skratila trajanje ovakvih infekcija.
Istraživanja su pokazala kako je redovan unos procesuirane hrane, koja sadrži konzervanse, umjetne zaslađivače ili aditive, ali i redovan unos samih konzervansa, umjetnih zaslađivača ili aditiva, štetan za raznolikost crijevnog mikrobioma. Ne samo da se učestalim unosom ovakvih namirnica uskraćuje „dobra hrana“ za „dobre bakterije“, već se pokazalo kako ove tvari imaju direktan toksičan učinak na određene bakterije. Posljedično, dolazi do smanjene raznolikosti, ali i bujanja potencijalno opasnih bakterija unutar mikrobioma.
Antibiotici su jedni od najvećih dostignuća suvremene medicine te su neophodni za liječenje mnogobrojnih dječjih bolesti kao što su angina i upala srednjeg uha. Antibiotici djeluju tako da uništavaju bakterijske uzročnike, zato ih i nazivamo „anti“-bakterijskim tvarima. No, isto tako antibiotici uništavaju bakterije unutar crijevnog mikrobioma i tako mogu smanjiti raznolikost crijevnog mikrobioma. Nije slučajno da su znanstvenici otkrili kako je intenzivna terapija antibioticima u ranom djetinjstvu povezana s povećanim rizikom za razvoj mnogobrojnih bolesti kasnije u životu: primjerice astme, šećerne bolesti ali i pretilosti. Upravo zbog toga se i preporučuje unos probiotika uz antibiotike. To ne znači da antibiotike ne treba uzimati, već da njihova primjena mora biti isključivo u slučaju kad je to liječnik indicirao, odnosno postavio dijagnozu i prepisao antibiotike kao odgovarajuću terapiju. Uzimati antibiotike na vlastitu ruku ili preporuku nestručne osobe može biti pogubno za zdravlje vašeg djeteta.
Mikrobiom je eko-sustav mikroorganizama određenog staništa. Što znači da različite mikrobiome ne možemo samo naći na, u i po vama, već i na drugim živim bićima (životinjama, biljkama), predmetima, stambenim objektima, šumama, moru i tako dalje. Mikroorganizama, odnosno njihovih zajednica, mikrobioma, ima od najdubljih morskih ponora do planinskih vrhova. Potpuno je logično da će raznolikost crijevnog mikrobioma djeteta biti veća ako je izloženo većem broju različitih mikrobioma. Znanost je ovu povezanost potvrdila u slučaju kućnih ljubimaca, seoskih životinja, boravka u prirodi, ali i ukućana. Zato je ključno da djeca budu u kontaktu sa životinjama i što više u prirodi, jer upravo na taj način možete povećati raznolikost crijevnog mikrobioma djeteta.
Nadam se da će ovih pet jednostavnih pravila olakšati brigu za još jednu ključnu stavku u odgoju djeteta. Iako odgoj djece nije jednostavan, odgoj crijevnog mikrobioma može biti vrlo jednostavan. Danas znamo kako je rast i razvoj mikroorganizama unutar crijevnog mikrobioma vrlo važan za uredan rast i razvoj djeteta. Zahvaljujući trudu znanstvenika danas također znamo kako uspostaviti, ali i održati i sačuvati raznolikost unutar crijevnog mikrobioma. Zato dajmo djeci ono što im treba – raznolik crijevni mikrobiom.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Na spomen probiotika svima nam padaju na pamet vjerojatno iste stvari. Jogurt, probava i probavne tegobe. No, zahvaljujući velikom trudu znanstvenika danas znamo kako su probiotici puno više od nekih „bakterija koje čine dobro crijevima“. Iako je danas primjena probiotika u suvremenoj medicini uvelike ograničena isključivo na zdravlje probavnog sustava, suvremena znanost ukazuje na sustavno djelovanje probiotika i njihovu potencijalnu primjenu u najrazličitijim aspektima zdravlja. Danas tako znamo kako probiotici potiču i zdravlje kostiju i dišnog sustava, ali i naše duševno zdravlje.
Moć probiotika leži u njihovom pozitivnom djelovanju na naš crijevni mikrobiom i proizvodnji ogromnog broja biokemijskih aktivnih supstanci. Zahvaljujući modernim biotehnološkim metodama danas možemo precizno detektirati kako i u kojoj mjeri određeni probiotik utječe na crijevni mikrobiom i koje supstance on može proizvoditi, odnosno kako te supstance mogu utjecati na naše zdravlje. To je razlog zašto probiotici danas više nisu samo sredstvo za ublažavanje probavnih tegoba nego i potencijalno učinkovit, prirodan i siguran način kako prevenirati i liječiti niz zdravstvenih problema.
Jedan od takvih zdravstvenih problema koji bi se potencijalno mogao riješiti primjenom probiotika je i starenje kože. Starenje kože? Da, izgleda kako probiotici mogu promijeniti naš „izgled“.
Iako se možda čini kako starenje kože nije prvenstveno medicinski već estetski problem suvremenog čovjeka, danas svjedočimo sve češćoj pojavi preuranjenog starenja kože. Razlozi tome su mnogostruki: oštećenje kože UV zrakama, razni zagađivači iz naše okoline, a posebice karcinogeni, ali i neraznolika i nekvalitetna prehrana, stresan stil života uz nedostatak kvalitetnog odmora i sna te upotreba raznih higijenskih i kozmetičkih sredstava. Danas se globalno troše milijarde na očuvanje mladolikog izgleda kože. Od skupih anti-aging kozmetičkih proizvoda do još skupljih kozmetičkih anti-aging tretmana pa do široko dostupnih riskantnih estetskih zahvata. Stoga ne čudi kako znanstvenici pokušavaju pronaći prirodne i sigurne metode usporavanja procesa starenja kože koji nam neminovno prijeti zbog izazova s kojima se svi susrećemo u modernom svijetu.
Za starenje kože odgovorno je nekoliko procesa: gubitak kiselog zaštitnog sloja kože, povećana aktivnost enzima koji razgrađuju proteine kože, upala izazvana oštećenjem kože UV zračenjem te povećana proizvodnja slobodnih radikala, odnosno smanjena sposobnost razgradnje slobodnih radikala. Sve to dovodi do narušavanja zdravlja kože: ona gubi svoju elastičnost i hidratiziranost, razvija se poremećaj pigmentacije i najmarkantnije obilježje starenja kože – bore.
Danas znamo kako probiotici ne djeluju samo u crijevima, već je njihov učinak vidljiv po cijelom tijelu. Pozitivnim djelovanjem na crijevni mikrobiom oni indirektno smiruju naš imunosni sustav, reguliraju proizvodnju hormona i blagotvorno djeluju na naš metabolizam. No, većinu učinaka na proces starenja kože probiotici ostvaruju kroz proizvodnju specifičnih bioaktivnih kemijskih supstanci. Tako su znanstvenici otkrili – što na životinjskim modelima što u studijama na ljudima, kako probiotici luče tvari koje na molekularnoj razini koče proces starenja kože.
U takve tvari primjerice ubrajamo različite masne kiseline koje proizvode probiotici iz roda Lactobacillus koje po dospijeću u kožu snižavaju Ph-vrijednost zaštitnog sloja kože te tako pojačavaju cjelovitost kože. Ne zvuči dojmljivo? To je tek početak.
Dokazano je primjerice na ljudskim stanicama kože kako probiotski soj Bacillus coagulans RK-02 stvara jedan polisaharid koja ima antioksidativni učinak čime može smanjiti štetu nastalu slobodnim radikalima. Što znači da unosom probiotika štitite svoju kožu od posljedica stresa iz okoline.
A probiotik Lactobacillus johnsonii kod žena nakon 10 tjedana svakodnevnog unosa poboljšava odgovor imunih stanica kože na oštećenja UV zračenjem te tako koža postaje otpornija na ovaj oblik oštećenja. Ideja za pripremu prije idućeg ljeta?
S druge su strane istraživači dokazali na ljudima kako probiotski soj Lactobacillus paracasei NCC2461 nakon mjesec dana primjene dovodi do povećanog lučenja upalnog čimbenika TGF-β od strane imunosnog sustava koji je ključan za zdravlje kože. Probiotici zapravo stimuliraju zdravlje kože iznutra.
Ali kako to izgleda u praksi? Imaju li probiotici zaista moć usporavanja starenja kože ili je to i dalje puka teorija?
Sudeći po kliničkim studijama unos probiotika zaista može ublažiti utjecaj zuba vremena na kožu. Najpoznatija studija je zasigurno ona iz Južne Koreje iz 2015. godine koja je istraživala probiotik Lactobacillus plantarum HY7714. Nakon primjene tijekom tri mjeseca, ispitanici koji su uzimali probiotik, a ne placebo, imali su znatno bolju elastičnost i hidratiziranost kože te su im bore i poremećaji pigmentacije bile znatno manje izražene. Isti znanstvenici su potom 2020. dokazali kako je ovaj probiotik svoj učinak ostvario poboljšanjem crijevnog mikrobioma, a 2021. su pronašli i jedan specifičan polisaharid koji ovaj probiotik luči, a koji utječe na zdravlje kože.
No, prije nego što pohrlite u potragu za ovim probiotikom bitno je znati kako su znanstvenici iz Japana 2017. godine također u placebo kontroliranoj studiji otkrili kako i probiotik Lactobacillus casei subspec. casei 327 ima slične učinke na koži – povećava hidratiziranost te smanjuje poremećaje pigmentacije.
Spoznaja kako probiotici mogu ublažiti posljedice starenja kože čini se senzacionalnom. Činjenica kako te sitne bakterije mogu vratiti mladenački sjaj koži i peglati bore čini se znanstvenom fantastikom. No, upravo je znanost ta koja nam je skrenula pozornost na potencijal i naizgled čudesne „moći“ sitnih probiotskih bakterija. Kroz njihovo djelovanje u crijevima probiotici našu vanjštinu mogu promijeniti iznutra. A s druge strane jedna probiotska bakterija može proizvesti više bioaktivnih supstanci nego što ijedna skupocjena anti-aging krema može sadržavati. S time da ne treba zanemariti kako unos probiotika ima pozitivno djelovanje i na mnoge druge organske sustave kao što su koštani i dišni sustav, ali i naš um i psihu. Probiotici su zaista puno više od „bakterija koje čine dobro crijevima“ i nadajmo se kako će medicina što prije početi primjenjivati nova saznanja iz znanosti o probioticima u svakodnevnoj praksi. Jer mi to zaslužujemo.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Postoji bezbroj mikroorganizama. Bakterije su zasigurno najpoznatije i o njima nekako znamo najviše. Znamo kako postoje opasne bakterije – Escherichia choli, Salmonella i Streptococcus. Međutim, isto tako znamo i za dobre, probiotske bakterije, kao što su Lactobacillus i Bifidobacterium, čijim unosom poboljšavamo svoje zdravlje. Druga, popularna skupina mikroorganizama su gljivice. Kao i kad je riječ o bakterijama, postoje opasne gljivice, koje izazivaju razne infekcije, ali i dobre, koje nam pomažu u proizvodnji hrane i pića, ali i očuvanju zdravlja. Međutim, postoji i jedna skupina mikroorganizama koja, čini se, nema „dobrih” predstavnika. Stječe se dojam kako su ovi mikroorganizmi prave male štetočine koje samo znaju narušavati naše zdravlje. Zimi uzrokuju prehlade, a ljeti proljeve. Od glave do pete izazivaju najrazličitije probleme: od herpesa do bradavica. Jeste li pogodili o kome danas govorimo? Naravno, o virusima.
Riječ „virus” dolazi iz latinskog jezika i znači „otrov, sluz”. Nose li virusi taj naziv s razlogom?
Virusi su zapravo čudo prirode. Možemo ih zamisliti kao skup gena u obliku nukleinskih kiselina, odnosno DNK ili RNK, koji se nalazi u omotu od bjelančevina. Virusi su najmanji mikroorganizmi te imaju u promjeru od 20 do 200 nanometara. Naše ljudske stanice imaju u prosjeku od 20 do 30 mikrometara, što znači da su virusi otprilike sto puta manji od naših stanica. Virusi su vrlo, vrlo mali. Zbog svoje veličine, za razliku od bakterija i gljivica, ne vide se na klasičnom, svjetlosnom mikroskopu. Oni se vide isključivo na takozvanim elektronskim mikroskopima, koji imaju puno veću mogućnost rezolucije. Zbog toga je znanost viruse otkrila puno kasnije od drugih mikroorganizama te se najviše o njima saznalo tijekom prošlog stoljeća.
Kod virusa je fascinantno da su potpuno ovisni o drugima. Ne mogu se samostalno replicirati. Kako bi se virus replicirao, mora prodrijeti u živu ljudsku ili bakterijsku stanicu te uz pomoć mehanizama stanice domaćina replicirati svoj genski materijal i bjelančevine koje ga oblažu. Stoga smatramo kako su virusi zapravo na granici nežive prirode i živog svijeta. Oni su poput sitnih proteinskih paketića s genskim informacijama koji besciljno putuju po svijetu. Stanicu po stanicu.
Virusi ne mogu bez nas. Ako im ne pružimo sklonište u našim stanicama, ne mogu opstati. Ali možemo li mi bez virusa? Rade li u našem tijelu samo štetu?
Znanost tvrdi kako su virusi ključni za naše zdravlje te kako imaju svoje mjesto u nama. Jedno od takvih mjesta su naša crijeva.
Suvremenim tehnologijama koje detektiraju genski materijal otkriveno je kako u crijevima živi oko 140.000 različitih vrsta virusa. Zanimljivo je kako je polovica ovih vrsta nepoznata, što znači da su te vrste prvi put otkrivene unutar crijeva. Iako istraživanja o virusima u probavnom sustavu ima relativno malo u usporedbi s drugim mikroorganizmima, opravdano se smatra kako virusi zauzimaju ključno mjesto u našem crijevnom mikrobiomu. Jednakopravno kao bakterije i gljivice.
Znanstvenici danas čak govore o novom pojmu, takozvanom crijevnom viromu. Crijevni virom označava sve viruse i njihove genome unutar crijevnog mikrobioma. Virusi unutar crijevnog viroma nisu štetni za nas, već štoviše, imaju bitnu ulogu u očuvanju našeg zdravlja.
Crijevni se virom, slično ostatku crijevnog mikrobioma, razvija nakon rođenja te je uvelike ovisan o različitim čimbenicima kao što su način porođaja, genetika domaćina, prehrana, primjena antibiotika, ali i okoliš u kojem domaćin obitava. Izrazito je individualan i jako se razlikuje od osobe do osobe. Zanimljivo je kako je crijevni virom puno raznovrsniji, ali i stabilniji od sveukupnog crijevnog mikrobioma. Znamo kako se sastav bakterija unutar crijevnog mikrobioma mijenja ovisno o našoj prehrani, tjelovježbi i unosu lijekova već unutar 24 sata. Znanstvenici su otkrili kako je 80 % virusa, za razliku od bakterija, otporno na utjecaj vanjskih čimbenika kao što je prehrana.
Uzrok tome može biti što se virusi u crijevima ne nalaze samo na i u crijevnim stanicama, već i u bakterijama. Naime, virusi se, jednako kao i u našim stanicama, mogu replicirati i u bakterijama. Takve viruse nazivamo bakteriofagi. Bakteriofagi su ključni za zdravlje crijevnog mikrobioma jer reguliraju bakterije. Otkriveno je, primjerice, kako bakteriofagi mogu smanjiti zastupljenost određenih bakterija tako što se repliciraju u njima, čime dolazi do njihovog razaranja. Međutim, odnos bakteriofaga i bakterija iznimno je složen te uvelike ovisi o vrsti bakteriofaga i bakterije. Iako ne znamo o njima koliko o bakterijama i gljivicama, znanost smatra kako virusi, odnosno bakteriofagi, upravo djelovanjem na bakterije imaju indirektan utjecaj na našu imunost i metabolizam. Tako je kod onih koji boluju od upalnih bolesti crijeva, kao što je Crohnova bolest, otkrivena znatno smanjena raznolikost crijevnog viroma u usporedbi sa zdravim osobama.
Znanost o crijevnom viromu još je u začetcima. Smatra se kako je do danas sekvencirano samo 1 % svih virusnih genoma u crijevima. Slično kao i s razvojem elektronskog mikroskopa, očekujemo kako ćemo razvojem novih biotehnoloških metoda dobiti bolju sliku o svijetu virusa u našim crijevima. Jer oni ne izazivaju samo mukotrpne infekcije i neugodne proljeve, već su bitna sastavnica našeg crijevnog mikrobioma. Iako još možda nismo otkrili probiotske viruse i ne znamo koji virus ima koje učinke na naše zdravlje, nemojmo zaboraviti da unutar našeg tijela nosimo cijelo bogatstvo virusa. I to što poznajemo samo „loše” viruse, ne znači da nema i „dobrih”. Oni su jednostavno toliko sitni da ih još nismo uspjeli otkriti.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Nitko neće osporiti činjenicu kako je zdrava prehrana ključna za zdravlje. Međutim, sumnjam da bismo se tako jednostavno složili oko toga koje namirnice čine zdravu prehranu. U djetinjstvu su nam roditelji, bake i djedovi diktirali što je to zdrava prehrana. Ali sad, kao samostalne odrasle osobe, često smo zbunjeni zbog mnoštva oprečnih informacija. Danas, možda više nego ikad, postoji bezbroj sasvim različitih ideja koje namirnice uključuje zdrava prehrana. Na pamet nam zasigurno svima padaju različite dijete i režimi. Keto, paleo, Ducanova, Atkinsova, bezglutenska, makrobiotička… da ne nabrajamo unedogled. Negdje čitamo kako su masti loše, a negdje kako su upravo one tajna mladosti poznate glumice. Susjeda je izgubila 15 kilograma jer je izbacila ugljikohidrate, a prijatelj izgubio masne naslage na trbuhu jedući rižu svaki dan. I tako više nismo uopće sigurni što su zdrave namirnice, obroci i jelovnici. Što god mi smatrali zdravim, netko će, čini se, osporiti i argumentirano tvrditi suprotno.
Stoga se okrenimo znanosti. Što moderna istraživanja kažu na ove naše suvremene dileme? Maslac ili margarin? Šećer ili umjetni zaslađivači? Jesu li znanstvenici otkrili što je to zdrava prehrana?
Nažalost, moram Vas razočarati. Ni znanost nema jednoznačan odgovor na ovo pitanje. Naravno, postoje okvirne smjernice utemeljene na dokazima. Zdrava prehrana uključuje namirnice koje obiluju vlaknima, vitaminima i mineralima. Međutim, područje prehrane jednostavno je presloženo. I što ga više istražujemo, to se više novih pitanja nameće. To zorno pokazuje istraživanje iz Izraela provedeno 2015. godine. Istraživači su dokazali kako glikemijski indeks, pokazatelj porasta koncentracije glukoze u krvi nakon unosa određene namirnice, nije ovisan o samoj namirnici, već o osobi koja je tu namirnicu pojela. Tako, primjerice, kod nekih ljudi riža može imati viši glikemijski indeks od sladoleda. Nakon što su stvorili bazu podataka individualnih glikemijskih indeksa, znanstvenici su stvorili program koji je kreirao personalizirane prehrambene obrasce. Znanstvenici su se u izradi personaliziranog programa koristili i podatcima o tjelesnim mjerama ispitanika, ali i podatcima iz analize genoma i crijevnog mikrobioma. Pokazalo se kako je kod ispitanika porast koncentracije glukoze u krvi bio manji ako su se držali personaliziranog programa nego klasičnih nutricionističkih smjernica. Time su dokazali kako odgovor našeg metabolizma na unos šećera ovisi o našem genomu, ali i crijevnom mikrobiomu.
To da je crijevni mikrobiom ključan za našu probavu i metabolizam, u 21. stoljeću više ne čudi nikoga. Crijevni mikrobiom ima višestruko veći genski potencijal od nas samih, što znači da se unutar mikroorganizama u našim crijevima krije mnogo više gena s različitim funkcijama nego što ih imamo sami. A upravo zbog toga naš crijevni mikrobiom ima i višestruko veći metabolički potencijal. On može proizvoditi, odnosno metabolizirati, puno više bioaktivnih supstancija od nas samih. Jetru smatramo kemijskom tvornicom našeg tijela, ali se danas zna kako crijevni mikrobiom može proizvesti otprilike dvaput više spojeva nego jetra sama. Zahvaljujući tom bogatstvu, crijevni mikrobiom zaista igra iznimno bitnu ulogu u funkcioniranju našeg organizma.
Ako već ne znamo što je točno zdrava prehrana za nas same, što je onda zdrava prehrana za naš crijevni mikrobiom? Jesu li naši mikroskopski podstanari vegetarijanci ili im više odgovara Atkinsova dijeta? Maslac ili margarin? Riža ili sladoled?
Prvo treba naglasiti kako je naš crijevni mikrobiom prvotno – zahvalan. On se hrani onim što mu ostavimo, odnosno što mu ostavi naš probavni sustav. Naši crijevni mikrobi najviše vole vlakna jer su to složeni ugljikohidrati koje tijelo ne može razgraditi te stoga do mikrobioma dopiru cjeloviti. Danas se upotrebljava pojam „ugljikohidrati dostupni mikrobiomu”, odnosno na engleskom „microbiota-accessible carbohydrates” (MAC). Međutim, crijevni mikrobi također vole i polifenole, biljne kemijske spojeve koji povrću i voću daju boju. A isto tako neće odbiti ni razne zasićene i nezasićene masne kiseline ili bjelančevine i aminokiseline. Međutim, ne hrane se svi članovi mikrobioma isto. Prehrambene potrebe svake vrste, pa čak i soja unutar mikrobioma, potpuno su različite. Slično kao i mi ljudi, svaki član mikrobioma ima svoje preferencije: jedne bakterije vole rižu, a druge sladoled, jedne bakterije uživaju u margarinu, a druge biraju isključivo maslac.
Svojim odabirom namirnica ne hranimo sve vrste unutar mikrobioma, nego samo one koje mogu iskoristiti komponente tih namirnica nakon što dospiju u crijeva. Tako mi svojim prehrambenim odlukama određenim vrstama dajemo prednost nad drugima i možemo oblikovati svoj crijevni mikrobiom.
Prisjetimo li se metaboličkog i genskog potencijala crijevnog mikrobioma, postaje jasno kako je on pravo bogatstvo. Svaki mikroorganizam na svoj način doprinosi sveukupnom potencijalu mikrobioma. Što je veća raznolikost mikrobioma, to je on funkcionalniji. Raznolik crijevni mikrobiom može se bolje prilagoditi novonastalim situacijama kao što su infekcije, stresni događaji ili drugi imunosni izazovi, ali je istovremeno i otporniji na njih. Velika raznolikost crijevnog mikrobioma ima zaštitnu ulogu. Stoga nije slučajno kako je upravo smanjena raznolikost crijevnog mikrobioma povezana s razvojem mnogobrojnih bolesti kao što su pretilost, šećerna bolest ili upalne bolesti crijeva.
Tijekom zadnjih 50-ak godina pratimo znatan porast navedenih bolesti. Sve više ljudi bori se s prekomjernom tjelesnom masom, nereguliranim koncentracijama šećera u krvi te upalnim poremećajima crijeva.
Međutim, primjećuje se još jedan zabrinjavajući trend. Naša prehrana postaje sve manje raznolika. Zbog industrijalizacije proizvodnje hrane zamijenili smo mnoge tradicijske vrste unosnim, otpornim komercijalnim vrstama. Posljedično tome, danas od poznatih 250.000-300.000 jestivih biljnih vrsta upotrebljavamo samo 150-200 vrsta. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije, 75 % ukupne svjetske proizvodnje hrane otpada na 12 biljnih i 5 životinjskih vrsta. Što naš crijevni mikrobiom kaže na to? Imaju li svi naši mikroskopski prijatelji jednake šanse?
Definitivno nemaju! Raznolikost unutar crijevnih mikrobioma stanovnika razvijenog svijeta uvelike je smanjena u usporedbi s onima iz arhaičnih društava lovaca i sakupljača iz plemena Hadza u Tanzaniji. Porast učestalosti modernih bolesti povezan je s gubitkom raznolikosti unutar naše prehrane te smanjenom raznolikosti crijevnog mikrobioma.
Čini se kao da smo pronašli odgovor na pitanje s početka članka. „Zdravo” je zapravo sve. Zdrava prehrana je raznolika prehrana. Umjesto da se bavimo pitanjem što je zdravo, a što nezdravo, trebali bismo težiti unosu što većeg broja različitih namirnica. Prestanimo se zamarati dijetama i režimima. U znanstvenoj literaturi jedno jednostavno pravilo postaje sve popularnije. Znanstvenici preporučuju unos 40 različitih biljaka na tjedan u svim oblicima: od začina i napitaka, do sirovih biljaka i njihovih prerađevina. Ovaj se broj temelji na istraživanjima koja su pokazala kako plemenski narodi, koji su lovci i sakupljači, konzumiraju oko 40 različitih biljaka na tjedan, a stanovnici razvijenog svijeta na tjedan unose oko 10 različitih biljaka. Raznolikost je ključ. Na taj način dajemo većem broju mikroorganizama unutar crijevnog mikrobioma priliku. Iskoristimo njihov potencijal koji nam je nadohvat ruke. Potrudimo se unositi 40 različitih biljaka u tjednu. Jer raznolikost je – zdravlje!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Svi mi volimo putovati. Promijeniti okolinu, otkriti nove svjetove, iskusiti nešto novo i drugačije. No, svako putovanje iziskuje ozbiljne pripreme. Što dalje i duže putovanje, to složenije i mukotrpnije pripreme. Ključno je misliti na sve i učiniti sve kako bi putovanje prošlo ugodno i sigurno, ali i da se ispunjeni i sretni opet vratimo doma. A to nije lako.
Želite li čuti nešto o čemu zasigurno nikad niste razmišljali prije putovanja? O Vašem crijevnom mikrobiomu. Za razliku od Vaših ukućana i kućnih ljubimaca on Vas prati na svako Vaše putovanje. Nažalost, ili na sreću, trilijune bakterije i drugih mikroorganizama ne možete ostaviti susjedu na čuvanje. Oni idu s Vama kud god Vi krenuli i ma koliko dalek put bio.
No, crijevni mikrobiom nije još jedna stvar o kojoj morate brinuti prije putovanja. Naprotiv. On će se na putovanju pobrinuti za Vas. Naši mikroskopski podstanari nalaze se u gustom biofilmu koji pokriva sluznicu naših crijeva zbog čega će biti u neposrednom kontaktu sa svime s čim se suočite na putovanju. Sa svim jelima i pićima koje ćete kušati na putovanju, ali i sa svim potencijalno opasnim bakterijama koje ćete sresti. Sve što unosimo u organizam, prvo dolazi u kontakt s crijevnim mikrobiomom. Ne čudi stoga da se često naziva i interfaceom, odnosno ekranom našeg tijela. Posebice kad uzmemo u obzir da se prostire po površini od 300 metara kvadratnih.
Ako je naš ekran jak i čvrst, opasne bakterije s kojima dolazimo u kontakt na putovanjima, posebice u egzotičnim krajevima, neće nam moći nauditi. Danas se smatra kako smo onoliko otporni na infekcije crijevnim patogenima koliko je bogat i jak naš crijevni eko-sustav. Prije se govorilo o „otpornosti domaćina“, a danas se koristi izraz „kolonizacijska otpornost“ koja se definira kao sposobnost autohtonih crijevnih mikroorganizama da spriječe i ograniče kolonizaciju i rast patoloških bakterija. Oni se protiv patoloških bakterija bore direktno i indirektno. Direktno tako što luče kemijske tvari zvane „bakteriocini“ koje uništavaju patološke bakterije, a s druge strane tako što oduzimaju patološkim bakterijama hranu za rast. Indirektno zdrav crijevni mikrobiom potiče imunosni sustav koji će posljedično biti učinkovitiji u borbi sa stranim patološkim bakterijama.
Mnogo je primjera iz znanosti koji pokazuju kako nas naša crijevna mikrobna zajednica brani od crijevnih patogena na putovanju. Danas iz više istraživanja znamo kako je raznolik crijevni mikrobiom ključan u prevenciji infekcija crijevnim patogenima.
Tako je jedno istraživanje pokazalo kako je jedan od pet oboljelih od proljeva uzrokovanog Norovirusom, koji je čest primjerice na kruzerima, imao promijenjen sastav crijevnog mikrobioma u smislu smanjene raznolikosti i povećanog udjela bakterija vrste Proteobacteria. Jedna zanimljiva studija iz Švedske istraživala je infekcije bakterijom Campylobacter na putovanju. Pokazalo se kako su putnici koji su se zarazili ovom bakterijom na putovanju u zemljama u razvoju imali inicijalno nižu raznolikost crijevnog mikrobioma i smanjene udjele bakterija vrste Dorea i Coprococcus. Zaista se može reći da smo na putovanju otporni na crijevne infekcije onoliko koliko nam je otporan crijevni mikrobiom.
Može li se ojačati crijevni mikrobni eko-sustav prije putovanja? Naravno. Možemo crijevnom mikrobiomu dati ono što voli. Probiotike i prebiotike. Treba napomenuti kako trenutno nemamo smjernice utemeljene na znanstvenim činjenicama koje probiotike i prebiotike uzimati prije putovanja kako bi se zaštitili od opasnih crijevnih patogena. Niti u kojoj dozi. No, sudeći po brojnim istraživanjima samo je pitanje vremena kad će se skupiti dovoljno podataka za izradu takvih preporuka.
Jedna studija na djeci je pokazala kako dodavanja kuhane zelene banane u prehranu, koja je bogata prebiotskim rezistentnim škrobom, može poboljšati tijek proljeva uzrokovanih bakterijama vrste Shigella. Probiotik E. coli, soj Nissle 1917 luči proteine koji oduzimaju patogenim proteinima Salmonelle ione metale i tako smanjuju njezino razaranje crijevne sluznice. Prebiotik GOS (galaktoligosaharid) pokazao se učinkovitim u prevenciji putničkih proljeva, kao i probiotici S. boulardii i LGG.
Iako danas još ne možemo reći koji je probiotik odnosno prebiotik najučinkovitiji za pripremu našeg crijevnog mikrobioma za izazove putovanja, jasno je kako smo bez našeg crijevnog mikrobioma bespomoćni pred infekcijama koje nas vrebaju na putovanjima. Svoju otpornost jačamo održavanjem raznolikosti i funkcionalnosti crijevnog mikrobioma probioticima i prebioticima. Jer ne zaboravimo – naši crijevni mikrobi prate nas na svakom našem putovanju, i u najudaljenije krajeve. I gdje god putovali, borit će se da nam opasni crijevni patogeni ne naude. Sve što mi moramo napraviti je čuvati naše sitne podstanare koje čine naš veliki interface. Kako bi putovanje prošlo ugodno i sigurno, ali i da se s putovanja vratimo doma ispunjeni, sretni – i zdravi.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Činjenica je kako smo svi danas neprestano izloženi nekakvom obliku stresa. Osim na poslu, stres nas svakodnevno prati i u privatnom životu. Muče nas financije i neizvjesna budućnost, komplicirani međuljudski odnosi, ali i sva ova turbulentna svjetska događanja oko nas. Izloženost stresu neminovna je do te mjere da se više niti ne pitamo kako izbjeći ili smanjiti stres nego samo kako se nositi s njim. Pazimo li na prehranu? Vježbamo li? Uzimamo li dodatke prehrani? Ili smo možda jednostavno dopustili stresu da uzme svoj danak?
Ova ista pitanja postavlja si i šira znanstvena zajednica. Naime, znanstvenici već nekoliko desetljeća pokušavaju iznaći najbolje metode za borbu s kroničnim stresom. Međutim, nije ni čudo da znanost ulaže velike napore u istraživanje kroničnog stresa i njegovih posljedica na naše zdravlje, odnosno kako ih prevenirati. Danas se smatra kako je čak 80 % slučajeva bolesti povezano s izloženošću kroničnom stresu. Kronični stres golem je problem modernog životnog stila. S fatalnim posljedicama.
Prvi korak koji znanost nastoji napraviti promijeniti je perspektivu na funkcioniranje našeg tijela. Naime, medicina svoj pogled na naše tijelo temelji na konceptu „homeostaze”, koji potječe još iz 19. stoljeća. Prema njemu, funkcioniranje tijela namješteno je na određene raspone vrijednosti parametara, odnosno postoji idealno stanje kojem naš organizam teži. Smatra se kako bi idealna tjelesna temperatura bila oko 37 Celzijevih stupnjeva, puls oko 70 udaraca u minuti, a arterijski tlak oko 120/70 milimetara žive. Svako odstupanje dovodi naše tijelo do obolijevanja – imamo vrućicu, osjećamo preskakanje srca ili nam je loše zbog povišenog krvnog tlaka. Svi medicinski postupci, od kliničkog pregleda do dijagnostike i terapije, temelje se na ovom konceptu. Ako Vam nakon stresnog razdoblja na poslu liječnik dijagnosticira povišen krvni tlak, on će, s obzirom na to da je educiran prema konceptu homeostaze, to označiti dijagnozom i preporučiti odgovarajuću terapiju.
S obzirom na recentne promjene u načinu života i nova istraživanja, formirao se novi koncept shvaćanja funkcioniranja ljudskog tijela zvan „alostaza”. Taj su koncept 1988. godine znanstvenici Sterling i Eyer definirali kao „stabilnost kroz promjene”. Alostazu nazivamo i labilnom ravnotežom te ona označava sve mehanizme kojima se organizam služi kako bi kompenzirao unutarnje i vanjske stresore. Kako to funkcionira?
U mozgu postoji dio koji se zove amigdala. To je naš osobni sustav za alarmiranje koji se aktivira kad mozak registrira neku prijetnju. Amigdala pokreće tri mehanizma djelovanja: diže periferni živčani sustav u stanje uzbune (srce počne brže kucati, krvne žile se stežu i smanjuju se sve aktivnosti koje nisu nužne za bijeg), aktivira lučenje hormona koji, putujući krvotokom, signaliziraju organima da se sprema opasnost i pokreće proupalnu komponentu imunosnog sustava kako bi i naša imunost bila spremna na borbu. Aktivacija amigdale može nam spasiti život tako što ćemo, recimo, izbjeći automobil koji nam nije stao na pješačkom prijelazu, ali problem nastaje kad njezina aktivacija traje duže vrijeme, kao u slučaju kroničnog stresa.
Taj fenomen naziva se „alostatsko opterećenje”. Njega možemo opisati kao cijenu koju plaća naš organizam kako bismo si priuštili stanje alostaze i razvija se kad nam je tijelo:
– pod učestalim stresom
– izloženo različitim stresorima
– izloženo stresu duže vrijeme.
Kad alostatsko opterećenje postane preveliko, dolazi do prekomjerne aktivacije organskih sustava i njihova posljedičnog otkazivanja.
Koliko je Vaše alostatsko opterećenje? Koliko dugo će Vaše tijelo izdržati pod alostazom?
Moderna medicina našla se pred izazovom ne samo održavanja homeostaze, već i održavanja alostaze. Tako će za povišen krvni tlak uzrokovan stresom na poslu liječnik, osim prikladne terapije, pokušati djelovati i na različite mehanizme alostaze koji su pretjerano aktivni pa ćemo nastojati smanjiti alostatsko opterećenje promjenom prehrane, tjelovježbom ili dodacima prehrani.
Koliko god to jednostavno zvučalo, većini nam je teško ostvarivo, a često nam je i sam manjak tih aktivnosti uzrok stresa. Međutim, zato je tu jako jednostavna metoda koja znanstveno dokazano smanjuje alostatsko opterećenje, a to je boravak u prirodi. Šetnja, planinarenje ili vožnja biciklom pokazali su se jako učinkovitima u smanjenju razine stresa. Boravak u prirodi, osobito fizička aktivnost u prirodi, djeluje isto kao i sam stres na našu središnjicu. Elementi prirode kao što su otvorenost prostora, prisutnost vizualnih uzoraka te čak žubor vode znanstveno dokazano signaliziraju mozgu kako se možemo opustiti, što ublažava mehanizme alostaze, koje je aktivirala naša amigdala. Iako boravkom u prirodi nećemo riješiti uzrok alostaze, učinkovito možemo smanjiti alostatsko opterećenje našeg organizma.
Činjenica je, nažalost, kako je stres sveprisutan i kako, osim radikalnom promjenom životnog stila, od njega ne možemo pobjeći. Međutim, prihvatimo li stres kao izazov našeg vremena i spoznamo da tijelo zapravo ima mehanizme kako se s njim nositi, možemo se uspješno uhvatiti ukoštac sa stresom. Ako našem tijelu damo mogućnost da smanji alostatsko opterećenje s vremena na vrijeme, stres nam ne može ništa. Stoga, poslušajmo znanost i krenimo u prirodu!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Kad bi nas upitali što čini zdrav način života, svi bismo zasigurno znali izrecitirati puno puta ponovljenu mantru: prehrana, san i tjelovježba. Iako imamo predodžbu što je zdrava prehrana i kako bi trebao izgledati kvalitetan san, puno se manje bavimo idealnim oblikom tjelovježbe. Znamo kako ona mora biti redovita, optimalno svakodnevna te kako se ne bi bilo loše zagrijati prije treninga. Ali koji oblik tjelovježbe je „zdraviji”? Od koje ćemo vrste fizičke aktivnosti više profitirati? Trčanja ili dizanja utega? Biciklizma ili treninga na spravama? Planinarenja ili borilačkih vještina?
Iako se ovo pitanje doima jednostavnim, ono je iznimno složeno. Izbor „idealne” tjelesne aktivnosti ovisi o bezbroj čimbenika: od genetike i fizičkih mogućnosti do geografskog okruženja i utjecaja društva. Stoga, sagledajmo ovo pitanje iz jedne sasvim druge perspektive. Makar ona nije „naša”, to je perspektiva jedne naše vrlo bitne sastavnice: crijevnog mikrobioma. Krenimo na put u naša crijeva kako bismo vidjeli što tim sićušnim stvorenjima odgovara. Jer iako su „mikro”, oni nas čine „superorganizmom”.
Krenimo od početka. Crijevni mikrobiom voli fizičku aktivnost, kao što smo već imali priliku vidjeti. Crijevni mikrobiom pojedinca koji redovito vježba je raznolikiji. Time je uvelike stabilniji i otporniji na izazove svakodnevice: štetne učinke iz okoline, kao što su otrovi iz hrane ili opasne bakterije, ali i unutarnje posljedice stresa, primjerice, „razdrman” imunosni sustav i metabolizam. Također, fizička aktivnost potiče rast „dobrih” bakterija u crijevima, i to konkretno vrsta kao što su Lactobacillus, Bifidobacterium, i Bacteroides. Međutim, može li znanost odgovoriti na pitanje koji oblik tjelovježbe preferira crijevni mikrobiom? Voli li crijevni mikrobiom više da ga vodimo na trčanje u prirodu ili na znojenje u teretanu? Što bakterijama više odgovara – dugi treninzi izdržljivosti ili intenzivni trening snage?
Iako zvuči nevjerojatno, možda Vam zaista otkrijem odgovor na ovo pitanje na kraju članka, no prvo moramo „odraditi” rundu definicija. Fizičke aktivnosti možemo podijeliti na dvije skupine: aerobne i anaerobne, s grčkog prevedeno: „zračne” i „ne-zračne”. Na što se odnosi „zračne”? Kad se bavimo aerobnim vježbama, odnosno sportovima, naš organizam opskrbljuje se energijom koristeći se kisikom (tj. zrakom) za proizvodnju energije. Kod anaerobnih sportova, naprotiv, opterećenje je mnogo veće te se stoga organizam ne može oslanjati na kisik za proizvodnju energije. Aerobne sportove nazivamo i kardiorespiratornima ili ukratko „kardio”. Aerobne su aktivnosti jednostavne, ponavljaju se i traju duže, prema definiciji, duže od 20 minuta. Primjerice, to su: trčanje, planinarenje, biciklizam i plivanje na duže staze. S druge strane, anaerobne aktivnosti su svi oblici treninga snage, koji uključuju veća opterećenja pa stoga ne mogu trajati dugo kao aerobne aktivnosti.
I što sad bakterije vole? „Zračne” ili „ne-zračne”? Dugo i polagano ili kratko i intenzivno? Kako bismo bolje razumjeli njihove preferencije, ključno je upoznavanje s jednom od najnovijih teorija koje se tiču crijevnog mikrobioma. Naime, posljednjih godina sve više istraživanja upućuje na vrlo bitan čimbenik kad je riječ o crijevnom mikrobiomu – kisik. Kisik? Onaj prozirni plin iz atmosfere bez mirisa i okusa?
Iako je kisik sveprisutan, često zaboravljamo koliko je bitan za funkcioniranje našeg tijela. Nijedna ljudska stanica ne može bez kisika. Međutim, nije svaka naša stanica ljudska. Tek je 43 % stanica u našem tijelu i na njemu ljudsko. Većinu, čak 57 % našeg superorganizma, čine mikroorganizmi. A oni baš i ne vole kisik. Većinu „dobrih” bakterija ubrajamo u anaerobne, odnosne bakterije koje ovise o okolišu u kojem je vrlo malo kisika, kao što su naša crijeva. Istraživanja su pokazala kako zbog povećane prisutnosti kisika unutar crijeva, bilo zbog primjene antibiotika, infekcija ili hrane siromašne vlaknima dolazi do smanjivanja broja „dobrih” bakterija, odnosno anaeroba, što dovodi do neuravnoteženosti crijevnog mikrobioma, odnosno disbioze. Stoga se ova teorija naziva teorijom „kisik-disbioze”. Održavanje niskih razina kisika unutar crijeva ključno je za očuvanje „dobrih” bakterija u njima kako bi se sačuvalo bogatstvo crijevnog mikrobioma. Štoviše, mnoge patogene bakterije koje izazivaju bolest ponašaju se kao fakultativni anaerobi. To znači da mnoge „loše” bakterije mogu preživjeti u okolišu s malo, ali i puno kisika, stoga povećanom prisutnošću kisika u crijevima ne gubimo samo „dobre”, već i potičemo rast „loših” bakterija.
Kakve to sad ima veze s našim izborom hoćemo li trčati sat vremena ili dizati uteg 15 puta?
Jedna studija iz 2021. istraživala je kakav utjecaj na sastav crijevnog mikrobioma imaju aerobne i anaerobne aktivnosti. Rezultati su vrlo zanimljivi. Ispitanici koji su trenirali anaerobno, nisu iskusili nikakve promjene u svom crijevnom mikrobiomu, a ispitanici koji su trenirali aerobno, imali su znatne promjene. Njihov je crijevni mikrobiom postao raznolikiji te je porastao broj „dobrih” bakterija.
Bitno je napomenuti kako su navedene promjene nastupile tek nakon dva tjedna aerobnog treninga te kako se nakon prestanka aerobnog treninga mikrobiom vratio u prijašnje stanje. Znanstvenici su učinak aerobnog treninga pripisali različitim mehanizmima. Aerobni trening dovodi do usporavanja peristaltike crijeva i pojačanja apsorpcije nutrijenata iz crijeva. Međutim, glavni mehanizam djelovanja pripisuje se potencijalu aerobnih aktivnosti u izvlačenju krvi iz crijevnog krvotoka, puno više nego što to može anaerobni trening. Zbog toga i pojačane uporabe kisika za proizvodnju energije tijekom aerobnih aktivnosti logično dolazi do manjih koncentracija kisika u crijevu.
Nama, upoznatima s teorijom „kisik-disbioze”, sad je potpuno jasno. Crijevni mikrobiom ima svog favorita, a to su aerobne aktivnosti. Da pitamo naše podstanare, Lactobacillus, Bifidobacterium i Bacteroides, one očito imaju svoga konja za utrku. A to smo mi. Ako želimo tjelovježbom izvući maksimum potencijala našeg crijevnog mikrobioma, moramo se dobro izmoriti. Sudeći prema najnovijim istraživanjima, naš superorganizam najviše profitira od aktivnosti od kojih ćemo mi, ali i bakterije u našim crijevima, ostati bez zraka. Naravno da anaerobne aktivnosti nisu ništa manje vrijedne za naše zdravlje, ali za razliku od nas, naši anaerobni prijatelji imaju jasnu predodžbu kako treba izgledati tjelesna aktivnost. Znanost je odgovorila što Vaš crijevni mikrobiom više voli. Sad je na Vama da u ime svoga zdravlja učinite isto.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
U sportu oduvijek vrijedi „brže, više, jače“. Sportaši od davnina pokušavaju dostići nove rekorde. Na putu prema uspjehu sportaši pribjegavaju najrazličitijim metodama, među kojima se neke doimaju ekstremne i pomalo opskurne. No, što kažete na to da možete konzumirati specifične probiotike kako biste trčali brže, skakali više ili dizali teže utege? Može li se analizom crijevnog mikrobioma sportaša predvidjeti njegov uspjeh? A ako nije optimalan, može li mu se transplantirati crijevni mikrobiom uspješnog sportaša?
Svaki čovjek, pa tako i svaki sportaš, nosi na i u sebi trilijune bakterija, virusa i gljivica. Naše tijelo je dom više složenih ekosustava, takozvanih mikrobioma. Crijevni mikrobiom utječe na razgradnju hrane koju unosimo, imunost, ali i neurološke funkcije. To znači da crijevni mikrobiom ima skoro glavnu riječ u tome koliko ćemo energije kroz hranu zapravo unijeti u sam organizam, ali i na razinu upala u tijelu i sposobnost organizma da podnese stres. Također znamo kako kroz utjecaj na mozak bitno utječe i na našu psihičku spremnost. Sve navedeno je ključno za uspjeh svakog sportaša. Može se odgovorno tvrditi kako je uspjeh sportaša, a pogotovo njegov oporavak, ovisan o njegovom crijevnom mikrobiomu.
No, imamo li zaista odgovore na pitanja s početka članka? Nažalost, moram priznati da nemamo. Što ne znači da nećemo u skoroj budućnosti. Stoga, idemo prvo vidjeti što trenutno znamo o ulozi crijevnog mikrobioma vezano za sport. A zašto biste trebali nastaviti čitati iako niste sportaši i ne zanima Vas dostizanje novih rekorda? Pa zato što spoznaje o ulozi crijevnog mikrobioma na tjelesnu spremu i oporavak sportaša mogu pridonijeti i zdravlju sveopće populacije. Zato krenimo.
Ne tako davne 2015. godine znanstvenik Jonathan Scheiman prikupljao je uzorke stolice profesionalnih trkača bostonskog maratona prije i poslije same trke, ali i običnih ljudi poput njegovih kolega u dvije vremenske točke. Istraživanje koje je uslijedilo smatra se jednim od prvih pokušaja povezivanja crijevnog mikrobioma i performansi sportaša. Scheiman je tako uspio dokazati kako je kod profesionalnih sportaša broj bakterija Veilonella bio znatno veći, posebice nakon trčanja maratona.
Zašto je Veilonella bitna? Ona metabolizira mliječnu kiselinu, spoj koji nastaje anaerobnim radom mišića. Djelovanje mliječne kiseline ste zasigurno i sami osjetili jer ona prouzrokuje bol i zatezanje kod „upale mišića“ nakon intenzivnog treninga. S druge strane Veilonella proizvodi propionat koji potiče mišićnu funkciju. To znači da netko tko redovito vježba proizvodi više laktata čime hrani Veilonellu, a ona s druge strane proizvodi kratko-lančanu masnu kiselinu propionat koja pomaže radu mišića. Tim znanstvenika oko Scheimana je potom miševima davao Veilonellu, ali i bakteriju koja se ne hrani laktatom kao što je Lactobacillus bulgaricus, poznatoj iz kefira. Miševi koji su dobivali Veilonellu mogli su trčati 13 % u usporedbi s onima koji su uzimali probiotsku bakteriju. Isti efekt je postignut primjenom propionata u miševa. Iako je u slučaju Veilonelledokazana uzročno-posljedična veza između nje i fizičke spreme miševa, ova teorija nije zasad dokazana na ljudima. No, smatra se kako će se u budućnosti potvrditi ova poveznica kod ljudi, ali i mnoge druge bakterije koje imaju sličan učinak na fizičku spremu.
Iako je ovo jedno od rijetkih istraživanja koje je uspjelo dokazati uzročno-posljedičnu vezu između jedne određene bakterije i sportskih performansi, danas znanost smatra kako crijevni mikrobiom može utjecati na uspjeh sportaša na više načina.
U znanstvenoj literaturi opisani su i drugi pozitivni mehanizmi djelovanja crijevnog mikrobioma na sportaše, no jednostavno ih je previše za jedan članak. Iako znanost danas nema odgovore na pitanja s početka članka, sportaši sve više postaju svjesni doprinosa njihovih mikroskopskih podstanara za njihove rezultate.
Sad kad znamo na koje sve načine crijevni mikrobiom može biti naš partner, odnosno protivnik u ostvarivanju sportskih rezultata, ne čudi da se počinju postavljati mnoga vrlo intrigantna pitanja. Zasad još nemamo znanstvenih dokaza koji bi upućivali na probiotik koji bi mogao poboljšati sportske rezultate ili profil crijevnog mikrobioma koji bi jamčio sportski uspjeh. Jednostavno rečeno, crijevni mikrobiom još ne možemo iskoristiti kao „doping“. No, crijevni mikrobiom i njegovi članovi su unatoč svojoj mikroskopskoj veličini ključan čimbenik za naše funkcioniranje – i tijela i uma. Stoga ne čudi kako svi mi, a posebice sportaši, moramo voditi posebnu njegu o svom vlastitom eko-sustavu. A možda ćemo već kroz koju godinu moći koristiti svoj ili tuđi crijevni mikrobiom kao legalan „doping“.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Znanstveno područje crijevnog mikrobioma proširuje se iz godine u godinu. Kad gledamo broj istraživanja o crijevnom mikrobiomu, a posljedično i spoznaja o toj temi, možemo reći kako je tijekom prošlog desetljeća došlo do prave eksplozije. Neki znanstvenici idu toliko daleko da ovo nazivaju „zlatnim dobom“ crijevnog mikrobioma. Taj tako dugo tajnoviti svijet privukao je ogromnu pažnju znanstvene zajednice.
Paralelno s rastom spoznaja o crijevnom mikrobiomu, rasla je i svijest o njegovoj važnosti za zdravlje cjelokupnog ljudskog organizma. Otkrivajući mnogobrojne poveznice mikroskopskih podstanara i našeg tijela, postalo je jasno kako ključ našeg dobrostanja leži u mraku naših crijeva. Zahvaljujući novim spoznajama o funkcioniranju crijevnog mikrobioma, polako smo počeli shvaćati kako ga zapravo možemo zaštititi i njegovati.
Tako je nastao i cijeli jedan rječnik specifičan za temu crijevnog mikrobioma. Probiotici, prebiotici, psihobiotici. Svakim danom u medijima susrećemo se s novim takozvanim bioticima . A jedan takav pojam su i takozvani postbiotici. Što je pak sad to?
Probiotici su bakterije, a prebiotici su vlakna. Postbiotici su nešto između i čine na neki način vezu između ta dva pojma. Postbiotici su po svojoj prirodi biokemijske supstance. I to ne bilo kakve: postbioticima se smatraju sve kemijske supstance koje stvaraju ili otpuštaju bakterije kroz svoju metaboličku aktivnost, a imaju blagotvoran učinak na organizam, direktno ili indirektno. Ili pojednostavljeno rečeno: postbiotici su ono što probiotske bakterije proizvode za nas ako ih hranimo onime što one vole jesti – prebiotskim vlaknima. To se lako može zapamtiti ako znamo da prefiks „pre“ znači prije, „post“ poslije a „pro“znači za. Prvo unosimo PRE-biotike koji poslije prerade postaju POST-biotici kako bi nam se odužile PRO-biotske bakterije koje rade za nas. Iako se često postbiotike slikovito opisuje kao „otpad“ bakterija, oni zapravo predstavljaju pravo bogatstvo za naš organizam.
Danas se ide toliko daleko da se postbiotike smatra jednako važnima kao i pro- i prebioticima. Održavanje „dobrog“, odnosno raznolikog, uravnoteženog i visoko funkcionalnog crijevnog mikrobioma mora svakome od nas biti cilj. „Dobar crijevni mikrobiom“ metaforički možemo zamisliti kao krov koji nas štiti i daje nam stabilnost, a ne propušta štetne tvari. Osnova i temelj toj konstrukciji su ispravna prehrana i redovna tjelovježba kao osnove našeg životnog stila. A sam krov drže tri stupa: probiotici, prebiotici i postbiotici. Sve tri jednako važne komponente našeg životnog stila koje direktno osiguravaju da nam crijevni mikrobiom bude uvijek na pravom mjestu.
A gdje nalazimo postbiotike? Osim u našim crijevima gdje ih bakterije proizvode dok ovo čitate, postbiotike možemo, osim u određenim lijekovima i dodatcima prehrani, konzumirati i kroz hranu, posebice putem fermentiranih i funkcionalnih namirnica. Postbiotici mogu biti vitamini, fenoli, enzimi, komponente stijenke bakterije ili egzopolisaharidi, složeni ugljikohidrati koje bakterije izlučuju. Različitih vrsta, a kamoli pojedinačnih tipova postbiotika ima nezamislivo puno i tek smo ih počeli identificirati te locirati njihovo područje djelovanja.
Jedan zanimljiv primjer postbiotika je kefiran. Kefiran je egzopolisaharid koji proizvodi i luči bakterija Lactobacillus kefiranofaciens, bakterija iz kefira, kako joj i samo ime kaže. Postbiotik kefiran dokazano smanjuje apsorpciju kolesterola, slično kao i određeni lijekovi za snižavanje masnoća u krvi koji se danas koriste u medicini. Takvim djelovanjem on odlaže razvoj ateroskleroze, pojednostavljeno rečeno – starenje krvnih žila. Istraživanja su pokazala da se unosom kefirana može spriječiti rast krvnog tlaka i stabilizacija vrijednosti šećera u krvi. Danas se kefiran smatra potencijalnim kandidatom za prevenciju svih krvožilnih bolesti: od srčanog do moždanog udara. Opravdano se može reći kako će u dovoljnim količinama konzumacija kefira pozitivno djelovati na regulaciju kolesterola i starenja krvnih žila.
Drugi zanimljiv egzopolisaharid je beta-glukan. Beta-glukan je popularan dodatak prehrani s kojim ste se već možda susreli. Beta-glukan je polisaharid i sastoji se od mnogobrojnih lanaca ugljikohidrata. Beta-glukan kao egzopolisaharid proizvode gljive, kvasci i bakterije, ali ga možemo naći i u nekim žitaricama kao što su ječam i zob.
Beta-glukan je od davnina poznat u tradicijskim medicinama kao sredstvo za poticanje imunosnog sustava. Istraživanja su pokazala kako beta-glukan potiče staničnu komponentu imunosti i time jača odgovor na opasnosti kao što su patogene bakterije, virusi ali i tumorske stanice. Razlikujemo dva tipa beta-glukana: beta-glukan dobiven iz kvasaca i bakterija, koji je postbiotik po definiciji te beta-glukan iz žitarica. Postbiotski beta-glukan višestruko je učinkovitiji u poticanju našeg imunosnog sustava od onog iz žitarica. A danas znamo kako beta-glukan kao postbiotik pomaže djelovanju probiotika, posebice bakterije Lactobacillus, tako što olakšava njihovo prianjanje uz stijenku crijeva. Beta-glukan iz fermentiranih namirnica ili kao dodatak prehrani zaista može učiniti čuda.
Zaista je bezbroj postbiotika i svakim danom otkrivamo nove vrste postbiotika i mehanizme njihovog djelovanja na nas. Zasad zasigurno znamo kako postbiotici imaju imuno-modularno djelovanje i jačaju naš imuni sustav. Nadalje znamo kako su od velike pomoći u regulaciji metabolizma kolesterola i masnoća te usporavaju starenje naših krvnih žila. Studije provedene na tumorskim stanicama u laboratorijima pokazale su kako postbiotici imaju i antitumorsko djelovanje: određeni postbiotici mogu prouzročiti smrt tumorskih stanica i djelovati na gene tumorskih stanica tako da one sporije rastu.
I dalje preostaje pitanje koje postbiotike točno koristiti u koju svrhu i na koji način. Iako znanost o crijevnom mikrobiomu raste velikom brzinom, potrebno je provesti još mnoga istraživanja kako bi se otkrile sve tajne postbiotika. Ono što je ključno jest činjenica da te sitne kemijske tvari imaju ogroman potencijal: od imunosti i crijevnog mikrobioma do kolesterola i tumora. Iako se čini nevjerojatno, ali zaista postbiotici jesu ravnopravni pro- i prebioticima po pitanju važnosti za održavanje kvalitetnog crijevnog mikrobioma. Jer iako još ne znamo puno o samim postbioticima, znamo kako je crijevni mikrobiom ključan za naše zdravlje. Stoga se ne dajmo zbuniti još jednim „bioticima“. Postbiotike upamtimo kao „kemijske tvari koje luče bakterije i drugi mikroorganizmi“ koji su po svojoj važnosti uz bok pro- i prebioticima za naš crijevni mikrobiom.
Konzumacijom fermentiranih i funkcionalnih namirnica, ali i održavanjem proizvodnje postbiotika od strane naših vlastitih bakterija, snabdijevat ćemo svoje tijelo dostatnim količinama postbiotika. Makar još ne znamo koje dobro će nam donijeti, ne brinem se da ćemo zahvaljujući modernoj znanosti ubrzo i to saznati. Nadajmo se kako ćemo u budućnosti moći iskoristiti moć postbiotika u svoju korist.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Svima nam je poznata poslovica „ono si što jedeš“. Iako postoje različite teorije o njezinom nastanku, znamo da potječe još iz 19. stoljeća. Francuski znanstvenik Anthelme Brillat-Savarin još je davne 1826. godine tvrdio „reci mi što jedeš, a ja ću ti reći tko si“. Danas, skoro 200 godina kasnije, znanost je potvrdila tu poslovicu. Otkrili smo kako prehrana ima ogroman utjecaj na nas i naš organizam. Ponajviše jer smo otkrili da svojom prehranom utječemo ne samo na svoj organizam, već i na trilijune organizama mikroskopske veličine u našim crijevima. Taj složeni eko-sustav u našim crijevima djeluje na naš metabolizam, imunost, ali i raspoloženje, pamćenje i psihu. Razvili smo cijelu jednu mrežu veza i spona između naših sitnih podstanara i nas samih. Jedna od najfascinantnijih je zasigurno osovina crijevo-mozak koja potvrđuje riječi starog Brillat-Savarina: hranom koju unosimo mijenjamo crijevni mikrobiom koji pak djeluje na naš um i dušu, na ono što nas čini „ljudima“.
No, što biste rekli kad bih ja Vama rekao kako smo „ono što je naša majka jela tijekom trudnoće“? Zar je hrana koju je naša majka konzumirala dok smo bili „maleni“ u njezinoj utrobi mogla utjecati na naše stanje danas, kad smo postali odrasli i „veliki“? Moderna znanost tvrdi upravo to. Najnovije spoznaje upućuju na to kako nas je prehrana naših majki doslovce oblikovala, i to pogotovo jedan organ: naš mozak i središnji živčani sustav.
Zahvaljujući novim istraživanjima, osovina crijevo-mozak postaje još fascinantnija. Rezultati istraživanja pokazala su kako osovina crijevo-mozak naime funkcionira i puno prije nego što smo mislili. Još prije našeg rođenja fetalni crijevni mikrobiom počinje komunicirati s našim mozgom. Smatra se kako u toj ranoj fazi bakterije u crijevima surađuju s imunosnim sustavom, koji pak nadgleda te iste bakterije. Preko živčanog sustava unutar crijeva i živca lutalice, takozvanog vagusa, posljedice ove suradnje dopiru i do našeg mozga dok se još razvija. Istraživanja na miševima su tako dokazala kako se u fetalnom mozgu mogu pronaći kemijski signali iz crijevnog mikrobioma. Danas se govori o fetalnoj osovini crijevo-imunost-mozak. I sve je u redu dok je ona u ravnoteži. No, u slučaju primjerice neuravnoteženosti bakterija unutar mikrobioma fetusa, problem se preko osovine crijevo-imunost-mozak može odraziti i na mozgu koji se tek razvija. Može doći do oštećenja mozga i središnjeg živčanog sustava, koja u ovoj životnoj fazi imaju teške posljedice na cjelokupni razvoj djeteta.
Primjer jedne takve neuravnoteženosti bakterija nalazimo kod djece nedonoščadi. Istraživači su kod nedonoščadi otkrili kako su određene negativne promjene u crijevnom mikrobiomu povezane s negativnim promjenama u imunosnom sustavu. No, nažalost su te negativne promjene u mikrobiomu i imunosnom sustavu bile povezane i s negativnim posljedicama za razvoj mozga i središnjeg živčanog sustava. Ovakva istraživanja nam jasno pokazuju kako je ravnoteža crijevnog mikrobioma ključna za uredan razvoj mozga zbog osovine crijevo-imunost-mozak. Međutim, ono što ulijeva nadu znanstvenicima je činjenica kako promjene na razini mikrobioma i imunosti prethode problemima na razini mozga. Što teoretski znači da bi se kod nedonoščadi održavanjem ravnoteže unutar crijevnog mikrobioma mogle spriječiti negativne posljedice za razvoj mozga. I ovdje upravo znanost vidi velik potencijal. Postoji opravdana nada kako bi se unosom pro- i prebiotika mogla uspostaviti ravnoteža u crijevnom mikrobiomu i time osigurati neometan razvoj mozga.
Bakterije nam zaista pomažu u razvoju mozga i središnjeg živčanog sustava. Jedno istraživanje je pokazalo kako su miševi majki tretiranih antibioticima imali slabije razvijen talamus, koji je centar za osjete u mozgu. Zanimljivo, istraživanje je pokazalo kako je u krvi takvih miševa bilo manje kemijskih signala iz mikrobioma ključnih za razvoj mozga. Kad su tako te miševe kasnije promatrali kao odrasle, uočili su kako oni sporije reagiraju na zvučne impulse.
No, na ovom mjestu treba upozoriti kako je većina istraživanja na temu osovine crijevo-imunost-mozak provedena na različitim laboratorijskim životinjama. Istraživanja na ljudima ima malo te su ona vrlo specifična, kao što je prethodno spomenuto istraživanje na nedonoščadi. Iako za poslovicu „ono si što jedeš“ postoji solidna znanstvena podloga, poslovicu „ono si što je majka jela tijekom trudnoće“ zasad još treba prepustiti na ispitivanje znanstvenicima kao još jednu hipotezu.
Danas znamo za važnost ravnoteže crijevnog mikrobioma za uredno funkcioniranje našeg odraslog mozga zbog osovine crijevo-mozak. No, čini se kako crijevni mikrobiom ima važnu ulogu i u razvoju samog mozga. A očito i pre- i probiotici, ali i antibiotici utječu na razvoj mozga. Iako znanost upućuje na to, moramo biti strpljivi i pustiti znanstvenike da potvrde svoje hipoteze. Mi se zasad samo možemo držati provjerenih poslovica, kao što je „ono si što jedeš“. Stoga pazimo na našu prehranu i uzimajmo pro- i prebiotike jer je to dobro za cijeli jedan eko-sustav. Jer ako nam crijevni mikrobiom ne bude u ravnoteži, nećemo biti ni mi.
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.