„Nešto je trulo u državi Danskoj“, glasi poznati citat iz predstave Hamlet. Iako se ovaj citat najviše koristi u politici, često dobro opisuje i stanje u našem tijelu. I ljudsko tijelo je na neki način država: u nama, na nama i po nama žive trilijuni mikroskopskih stanovnika u različitim oblastima. Bilo to crijeva, koža ili usna šupljina. Tim mikrobnim društvom vladamo mi svojim „političkim“ odlukama po pitanju prehrane i životnog stila. Ne uvijek uspješno. Što se dogodi kad mikrobno društvo padne u krizu? Kako nam naš crijevni mikrobiom poručuje da je „nešto trulo u državi Danskoj“?
Medicinski se stanje „krize“ unutar crijevnog mikrobioma naziva disbioza. Disbioza je antonim riječi simbioza, pojma koji opisuje odnos u kojem sve uključene strane imaju korist jedna od druge. Disbioza, odnosno grčki „loš način življenja“, označava poremećaj mikrobioma u kojem je došlo do gubitka ravnoteže između „dobrih“ i „loših“ bakterija. Disbioza se razvija kad djelovanjem unutarnjih ili vanjskih čimbenika dolazi do promjene životnih uvjeta mikroskopskih stanovnika. Ukoliko novonastali uvjeti pogoduju rastu bakterija sa štetnim djelovanjem na naš organizam („loših“), i istovremeno gubitku bakterija s pozitivnim učincima na naše tijelo („dobrih“), dolazi do disbioze. Odnosno, izlazimo iz simbioze s našim mikrobiomom i gubimo koristi iz odnosa s našim mikrobnim društvom.
Kad nam je crijevni mikrobiom u krizi, odnosno disbiozi, on ne proizvodi male kemijske signale koji su potrebni za naše funkcioniranje. Metaboliti crijevnog mikrobioma, odnosno tvari koje luče naše crijevne bakterije, ključne su za rad naše probave, imunosnog sustava ali i metabolizma i živčanog sustava. Ukoliko smo u disbiozi, gubimo bakterije koje proizvode sve te pozitivne signale i naš organizam ulazi u stanje uzbune. Naše tijelo iz crijeva dobiva informaciju kako je „nešto trulo u državi Danskoj“. Tim više, ako je pritom došlo do porasta „loših“ bakterija koje proizvode otrovne ili problematične metabolite.
Kako ćete znati da Vam je crijevni mikrobiom u krizi?
Simptomi disbioze su dosta nespecifični. S time da neki ljudi mogu biti godinama u disbiozi, a da to i ne znaju. Najčešće jer im se tijelo prilagodilo funkcioniranju u takvim uvjetima. Generalno se simptomi disbioze mogu svrstati u tri skupine: probavne, kožne i mentalne.
Prvi i najčešći simptom disbioze su različite probavne tegobe. Na prvom mjestu je to zasigurno nadutost, odnosno stručno rečeno meteorizam. Nadutost, osjećaj koji smo zasigurno svi jednom osjetili, označava prekomjerno rastezanje crijeva nakon obroka i s time povezan osjećaj nelagode. U kontekstu disbioze nadutost nastaje zbog prekomjernog stvaranja plinova od strane bakterija. Smatra se kako u stanju disbioze zbog gubitka „dobrih“ bakterija dolazi do preraspodjele svih bakterija unutar probavnog sustava. Zbog toga bakterije dolaze u kontakt s hranjivim tvarima s kojima inače nisu u kontaktu i stvaraju tvari, plinove koje bakterije u njihovom susjedstvu ne mogu obraditi. Plinovi ostaju zarobljeni unutar crijeva, crijeva se rastežu, a posljedica su nadutost i vjetrovi, vrlo često neugodnog „trulog“ mirisa. Pored nadutosti druge učestale probavne tegobe su proljev i zatvor, koji su abnormalna reakcija peristaltike crijeva na novonastale uvjete unutar crijevnog mikrobioma u sklopu disbioze. Pošto stanice crijevne stijenke ostaju bez ključnih kemijskih signala, cijeli probavni sustav, kao i cijeli organizam, ulazi u stanje uzbune i promjenom svoje motoričke aktivnosti pokušava kompenzirati krizu unutar crijeva.
No, disbioza crijevnog mikrobioma očituje se i na koži. Zbog poremećene funkcije imunosnog sustava uslijed disbioze, može doći do razvoja alergijskih kožnih bolesti, kao što su ekcemi i drugi dermatitisi. Pored alergijskih kožnih bolesti, kožni znaci disbioze mogu biti i druge upalne kožne bolesti kao što su akne. Razvoj bilo kakvih upalnih kožnih problema uslijed promjene životnih uvjeta, primjerice povećane razine stresa ili nedostatka sna, najvjerojatnije je povezan s poremećajem crijevnog mikrobioma.
Danas se sve više govori i o kognitivnim i psihičkim simptomima disbioze. Pošto rad osi crijevo-mozak ovisi o kemijskih signalima iz crijeva koje generira crijevni mikrobiom, jasno je kako će njegov poremećaj direktno negativno utjecati i na naš središnji živčani sustav. Simptomi disbioze tako mogu biti kognitivni, odnosno poremećaji pažnje i pamćenja. Popularni engleski pojam „brain fog“, koji označava skup navedenih kognitivnih tegoba, često se koristi kad se govori o mentalnim posljedicama disbioze. Pored „brain foga“, disbioza je povezana i sa psihičkim problemima. Sve više se govori da su simptomi anksioznosti ali i depresije zapravo znakovi disbioze.
No, kako potvrditi disbiozu ako nakon čitanja ovog članka sumnjate na nju?
Pojam disbioza nastao je tijekom zadnjeg desetljeća. Kao i općenito cijelo područje crijevnog mikrobioma, koji smo „otkrili“ tijekom zadnjih desetljeća, problematika disbioze je relativno mlada u usporedbi s klasičnim bolestima. Iako se ljudi već stoljećima bore s posljedicama disbioze, pravu sliku o disbiozi dobili smo tek suvremenim, biotehnološkim metodama. Stoga je dijagnostika, a još manje liječenje disbioze puno manje razvijeno nego u slučaju drugih poremećaja u našem tijelu. No, zahvaljujući velikom trudu znanstvenika već danas imamo nekoliko opcija kako potvrditi da se kod određenog pacijenta razvila disbioza.
Kao i kod svih drugih zdravstvenih problema, prvi korak je anamneza, odnosno ciljano ispitivanje pacijenta. Pritom je cilj ustanoviti postojanje tipičnih simptoma za disbiozu: nadutost, proljev, zatvor, kožni problemi, brain fog, psihičke tegobe. Pored tog vrlo je bitno ispitati vanjske ili unutarnje čimbenike koji su mogli doprinijeti razvoju disbioze: primjena antibiotika ili drugih lijekova, problematične životne navike, nedostatna oralna higijena, akutna ili kronična izloženost stresu, nedostatak sna, operacije vezane uz probavni sustav, itd.
Postoje različiti laboratorijski testovi kojima se mogu detektirati elementi disbioze. Pritom se pored rutinskih laboratorijskih parametara upale i imunosnog sustava koristi i zonulin, dijagnostički biljeg koji nam govori o cjelovitosti crijevne barijere, odnosno propusnosti crijeva. Vrijedne informacije se mogu dobiti i kroz test na organske kiseline, kad se u uzorku urina analizira postojanje metabolita crijevnih bakterija, ili kroz izdisajni test, kad se u izdahnutim plinovima analiziraju plinovi koji su metaboliti crijevnih bakterija.
Danas je analiza crijevnog mikrobioma jedini način kako dobiti detaljan uvid u naš crijevni mikrobiom. Analizom genetskog materijala mikroskopskih stanara crijeva mogu se odrediti udjeli bakterija unutar mikrobioma. Time se dobiva slika kakav je omjer „dobrih“ i „loših“ bakterija u mikrobnom društvu, odnosno koji je tip i razmjer disbioze. Analiza crijevnog mikrobioma je jedini način kako precizno detektirati disbiozu.
No, područje dijagnostike crijevnog mikrobioma je vrlo mlado. Zbog toga disbioza kao poremećaj nije jasno definirana poput nekih drugih bolesti. Nemamo referentne vrijednosti za „dobre“ i „loše“ bakterije ni dijagnostičke protokole za disbiozu. Ukoliko danas napravite analizu crijevnog mikrobioma, najbitnije je zapravo da Vam netko uzme anamnezu i s tim podacima kvalitetno rastumači rezultate.
Puno važnije od odabira dijagnostičke metode je rješavanje disbioze. Prvi korak je shvatiti da je vrlo često ishodište naših probavnih, ali i kožnih i mentalnih problema upravo crijevni mikrobiom. A daljnji koraci su sve potencijalne političke odluke koje možete donijeti tijekom današnjeg dana. Jeste li spremni prošetati nakon što pročitate ovaj članak ili ćete se radije zavaliti na udobni kauč? Jeste li odlučili biti uz ekran do kasno u noć ili poći ranije na spavanje? Apsolutno sve životne odluke koje ste danas donijeli utječu na velebnu državu mikroskopskih razmjera unutar Vas samih. Čuvajte je!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
