Kortizol, poznatiji kao hormon stresa, igra ključnu ulogu u regulaciji tjelesnoga odgovora na stresne situacije. Međutim, njegova uloga ide dalje i seže dublje od same reakcije na stres. Kortizol je snažno povezan i s našom motivacijom, a svima nam je dobro poznata njena uloga u procesu tjelovježbe te pridržavanja zdrave i uravnotežene prehrane. Ipak, ne trebamo bježati od kortizola i kriviti ga za poteškoće s kojima se susrećemo na putu do zdravijega života. Potrebno ga je razumjeti da bi on postao naš saveznik a ne protivnik.
Iako je često tako prikazan i shvaćen, kortizol nije negativac. Radi se o hormonu koji naše tijelo luči kao odgovor na stresne situacije, pripremajući nas za brzu i učinkovitu reakciju. Dok se često povezuje sa štetnim posljedicama dugotrajnoga stresa poput poremećaja u spavanju ili probavi, važno je napomenuti da umjerena razina kortizola pruža potrebnu energiju i motivaciju za suočavanje s izazovima svakodnevnoga života. Kortizol je isto tako važan u regulaciji imunološkog sustava, pamćenja, krvnog tlaka, emocija. Primjerice, imunološki sustav reagira na kortizol, što može utjecati na našu sposobnost borbe protiv infekcija i bolesti. Dakle, pogrešno je na kortizol gledati kao isključivo dobro ili loše jer nam je potreban u određenoj razini. Njegova se koncentracija prirodno mijenja tijekom dana – ujutro je lučenje pojačano i time nam pomaže da se razbudimo, a poslijepodne i predvečer lučenje se prirodno smanjuje. Ipak, svakodnevni nas život odmiče s ovog prirodnoga puta pa nam se razina kortizola povećava i tijekom dana zbog raznih izazovnih situacija – velike količine obaveza, gužve, nesuglasica s drugima i slično.
Ako se konkretnije usmjerimo na vezu kortizola s rezultatima vježbanja i prehranom, moramo još nekoliko riječi posvetiti motivaciji. Umjerene razine kortizola u kombinaciji s drugim hormonima mogu imati mobilizirajući učinak te maskirati ili prikriti bol i upalne procese, što može biti korisno u procesu treninga. I dok nam umjerene razine kortizola u kombinaciji s drugim hormonima mogu dati vjetar u leđa i potaknuti nas na svojevrsno djelovanje, visoke razine kortizola povećavaju osjećaj stresa i anksioznosti i tako mogu djelovati kao demotivator. Zbog visokih razina kortizola, pribjegavamo štetnim navikama koje ne zahtijevaju trud i ulaganje. Upravo iz tog razloga, kontinuirana izloženost visokim razinama kortizola i dugoročni stres potiču nas prema lošijim odabirima u prehrani, što upravo može biti jedan od razloga zbog kojega skrećemo s planiranoga puta prehrane i tjelovježbe.
Važno je naučiti kako regulirati razinu kortizola da bismo održali ravnotežu i omogućili da prevladavaju njegovi pozitivni učinci.
Kava ima svoje brojne prednosti, ali samo ako je konzumiramo pametno. Prekomjernom konzumacijom kofeina potičemo održavanje visoke razine kortizola. Razine kortizola ujutro su na najvišem vrhuncu, a konzumiranjem kave odmah nakon buđenja narušavamo ovaj prirodni tijek. Preporuka je kavi pristupiti mudro te je konzumirati barem 60 – 90 minuta nakon buđenja kako bismo zadržali pozitivne učinke kortizola. A ukoliko ste tijekom dana pod stresom, pametno je izbjegavati kavu jer će Vas ona zadržati u stanju visoke pobuđenosti i neće Vas smiriti.
Redovita tjelesna aktivnost važna je za tjelesno i mentalno zdravlje. Ipak, intenzivno vježbanje neposredno prije spavanja može povećati razinu kortizola i otežati Vam da zaspite. Umjesto toga, vježbanje u prvom dijelu dana može pomoći u regulaciji kortizola te poboljšati Vaše raspoloženje.
Razine kortizola prirodno su više tijekom jutra i ranog, odnosno prvog dijela dana. Zbog toga je korisno rasporediti važne zadatke i aktivnosti upravo tada. Na taj način možemo maksimalno iskoristiti svoju koncentraciju i fokus, rješavajući najzahtjevnije zadatke u trenucima kada smo najučinkovitiji.
Tehnike relaksacije poput dubokog disanja mogu biti vrlo učinkovite u smanjenju razine kortizola. Vježbe disanje su vrlo jednostavan i praktičan alat koji možete primjenjivati svakodnevno. Već laganim osvještavanjem vlastitog udaha i izdaha te produljenjem njihovog trajanja možete primijetiti promjenu. Stoga, tijekom poslijepodneva ili navečer odredite vrijeme za vježbu disanja kako biste smanjili razinu kortizola koja se, zbog ubrzane svakodnevice, potencijalno lučila tijekom dana.
Razumijevanje kortizola može biti vrlo korisno za održavanje zdravog i uravnoteženog života. Kortizol ima važnu ulogu u našoj motivaciji za postizanjem ciljeva, uključujući i rezultate vježbanja i pravilne prehrane. Umjerene razine kortizola mogu biti korisne, dok visoke razine mogu dovesti do stresa, demotivacije te loših prehrambenih navika. Promjenom malih navika u danu te upoznavanjem s vježbama disanja, bit ćete na dobrom putu za maksimalno iskorištavanje pozitivnih učinaka kortizola.
Autori:
Kretanje je nekad bilo sastavni dio svakodnevnog života u puno većoj mjeri nego što je to danas. Čak ne pričam o razdoblju kad smo hranu lovili vlastitim rukama ili je brali negdje u šumi pri izlasku iz špilje. Ne pričam o tako davnim vremenima, nego o vremenu prije nekih dvadesetak godina kada su nam se djeca, kao i mi sami, više igrala skrivača, graničara, ledene kraljice 1,2,3, i manje sjedila za računalima ili „visila“ satima na mobitelima. Danas upravo zbog toga idemo na treninge, odnosno dodatno vježbamo tih dvaput ili triput tjedno u nekoj teretani, dvorani ili negdje samostalno. Zamijenili smo manje doze čestog svakodnevnog kretanja intenzivnijim, rjeđim ali zahtjevnijim vježbama i aktivnostima za naše tijelo.
Kako u tih najčešće 60 minuta vježbanja ne možemo „utrpat“ (jer baš to radimo) sve što je potrebno, nerijetko puno toga preskačemo. Obavezno preskačemo zagrijavanje, ali puno gore – one obične posturalno važne jednostavne vježbe, kao i one kako ih popularno nazivaju „non sexy“ i jako dosadne vježbe za zglobove – sve ono što nam tijelo priprema ne samo za taj trening triput tjedno, nego i za život. Kvalitetan život bez bolova. Naime, postalo je normalno da vas bole leđa godinama zbog „genetike“, da su vam leđa nalik „spiganom perecu“, da ne možete stajati uspravno ili podići ruke iznad glave, da vam preskače kuk i stvara nelagodu kod penjanja stepenicama, da se budite pokočeni… errrrm – NE – NIŠTA od navedenoga nije normalno, ili se barem takvo nešto ne bi trebalo podrazumijevati.
Tijelo vapi za svakodnevnim kretanjem puno više nego za triput tjedno hard core treningom gdje ubijete i sebe i svoju volju za životom, ili pak niste taj tip nego vas baš to dodatno našpana pa trenirate još intenzivnije donoseći preveliki stres svom tijelu i umu, što obično rezultira povredom i prekidanjem treniranja – i tako u krug. Sve to jako ubija ono ključno – motivaciju. Nije čudno što je jedno od najčešćih pitanja koje dobivam u inbox Instagrama: „Andrea, kako se motivirati da krenem?“.
Za početak, tako da shvatimo svi kolektivno da se kretati treba svakodnevno zbog zdravlja. Da je to šetnja. Planinarenje. Lagano istezanje. Neka vježba za mobilnost šake, ramena, kukova, stopala, ona koju bez problema možete raditi dok kuhate ručak ili pak gledate omiljenu seriju.
Zdravlje podrazumijeva ne samo kako na van izgledamo odnosno kako se izvana držimo, već i sve ono što se zbiva unutra s našim metabolizmom. Kako rade naši organi i jesu li oni utrenirani održavati nas na životu? Imamo li energije? Jesmo li dobre ili loše volje? Možemo li se koncentrirati? Sve što je definirano primjerice hormonima koji se proizvode uvjetovano je između ostalog i našim kretanjem. Ono izvana samo je vidljivije; međutim, kada nije optimizirano jednako je opasno za kontinuiran pad kvalitete našeg života.
Možda ne bi bilo loše da radije svakodnevno uvrstimo 10-minutne kratke vježbe za mobilnost tijela i samim time držanje, pa da nam triput tjedno treninzi postanu ne samo lakši nego i manje opasni. Da sebi sami postanemo lakši jer zbrajanjem tih 10 minuta dnevno dobit ćemo 3650 minuta godišnje, što je 60 sati više od trenutnih 0. I kad spominjem držanje, ne mislim samo na to da nam nije problem stajati uspravno u kontekstu kostiju i muskulature, već držati se uspravnije s ponosom što ste se zauzeli za sebe i odvojili taj minimum vremena, a time sebi učinili život ljepšim, sretnijim i apsolutno dužim.
Autorica:
Andrea Solomun
Još od ranog djetinjstva sjećam se kako sam uvijek imala neke hobije. Skupljanje sličica Životinjskog carstva, odbojka, plesne grupe, igranje gumi gumija, pisanje, slikanje, grupa astronomije… Sve je nekako to u djetinjstvu bilo sastavnim dijelom svakodnevnog života. Čak je i jedno od važnijih pitanja u spomenarima bilo da navedemo hobi. Za one mlađe koji ovo čitaju i možda ne znaju, spomenari su bili glavni hit devedesetih. Nije bilo osobe koja nije imala jedan koji je prošao cijeli razred, ako ne i druge, i u kojem se nalazila hrpa informacija o svima iz škole. Pravi urnebes kada gledam na to danas, ali eto… da se vratim na poantu – SVI smo imali hobije. Kako smo odrastali, broj istih se smanjivao povećanjem broja obaveza.
Moj hobi plesanja baleta pretvorio se u posao i nekad se stvarno pitam koliko je odabir hobija mnogima od nas definirao buduće profesije. Da, nekako sad mislim da sam imala sreće jer sam odabrala baš hobi koji mi potpuno pridonosi zdravlju. Međutim, neki su otišli u neke druge vode i zabetonirali se na radnim mjestima višesatnim sjedenjem te si time potpisali posturalne i druge probleme. Iste većina ljudi danas rješava treninzima dvaput tjedno, kojim bi trebali nadoknaditi manjak svakodnevnog kretanja. Bira se HIIT trening, cycling, škole trčanja, pilatesi, joge… svašta je dostupno danas; međutim, nešto ipak nedostaje. To je shvaćanje kretanja – ne kao hard core treninga gdje ispustiš dušu dok se na tebe dere trenerica uz preglasnu daka-daka-bam glazbu, pri čemu je tvoje vidno rubno stanje između nesvjestice i dopaminskog naboja sreće (jer preživio si trening i odmah si “uspješniji” i sebi bolji) – već kao običnog kretanja. Znate ona koja su nekad bila svakodnevica ili hobi? E to. 
Da elaboriram – trening većeg intenziteta je stres. Ne loš, već dobar. Onaj u izoliranim uvjetima gdje izlaganjem istom izgrađujemo otpornost na život i postajemo snažniji. Međutim, pod stresom smo svakodnevno. Na poslu, doma, na ulici, u dućanu, na mobitelu… I ne mogu vas sve ne pitati ne bi li trebalo onda stres koji biramo kao pozitivan stres (vježbanje) možda pametnije birati, tako da nije prevelik i da ne uzrokuje više štete nego koristi?
Jeste li primijetili kako velik broj ljudi često ima povrede na rekreativnim treninzima? Jesu li krivi treneri? Pa djelomično da, ali na kraju balade, svi mi smo odgovorni sami za svoje zdravlje. Svi mi sami biramo biti na toj i toj aktivnosti i trenirati s tim i tim trenerom, pa samim time trebamo i preuzeti odgovornost za svoje zdravlje.
Možda ako ste osoba koja sjedi devet sati dnevno za računalom 5 dana u tjednu, vozite se autom na posao te se općenito minimalno krećete – odabrati cross fit dvaput tjedno po 60 minuta ili HIIT trening, možda nije najbolja opcija. Možda bi bilo bolje triput tjedno prakticirati neki lakši trening te se probati svakodnevno barem kretati 15-30 minuta više. Prošetati se do posla. Otići za vikend u prirodu. Krug do Maksimira, Sljemena ili bilo kojeg obližnjeg brda i malo se penjati uzbrdo. Možda rolati ili voziti bicikl par krugova oko zgrade, po kvartu ili evo do posla kad ne pada kiša i kad nije zima.
Ono što želim reći – sve su nam to kao djeci bili hobiji. Nismo ih smatrali opterećenjem nego srećom i normalnim oblikom provođenja dana. Kad se samo sjetim – da me mama pusti biti vani iza paljenja ulične rasvjete i da napravim još dva kruga oko zgrade na bajku – e to je bilo ono vaaaauuuuuuuu, moja mama je najbolja.
A danas – danas ti je problem sjesti na bicikl i otpedalirati 3 kilometra. Otići pješice do dućana i nositi dvije vrećice niti od 5 kilograma do doma. Problem nam je popeti se na treći kat bez tih vrećica. Tko će još i to nakon cijelog dana posla? Nije li bolje da možda to uvrstimo u svakodnevicu pomalo pa tim malim koracima dođemo do velikih pomaka kroz neko duže razdoblje, tako usvajajući doživotne kvalitetne navike? Možda je to bolje nego dva puta tjedno sumanuto mrcvariti već ionako prestresirano i iscrpljeno tijelo i nanijeti mu dodatnog stresa – ne, jer je TAJ trening loš, nego jer se VI općenito premalo krećete pa je samim time SVE nagomilano u povećani stres za koji nemamo prikladan kapacitet.
Uvijek se vraćamo na tu dosadnu temu uravnoteženosti. Čak i vaše tijelo treba homeostazu (uravnoteženost metabolizma) da bi bilo zdravo. Pa kako se dogodi da zaboravimo da je takva uravnoteženost izravno pod utjecajem naših svakodnevnih malih odabira koji čine širu sliku – naše danas, i još važnije KAKO živjeti.
Evo ne znam.
Ples. Hodanje. Trampolin. Rolanje. Planinarenje. Plivanje. Penjanje. Jedrenje. Graničar sa susjedima iza zgrade. Gumi gumi s kolegicama s posla. Mogu nastaviti niz, ali vjerujem kao i svatko tko ovo čita. Jedino je važno da vas ta aktivnost veseli i da je zabavna. Da je igra za vaš um i tijelo. Da je fora. Da je razbijanje rutine. Da nije tu da smršavite, dobijete ljepše ruke, noge, stražnjicu… da se sve to dogodi bez puno brige oko rezultata za estetiku vašeg tijela, već za boljitak vašeg duha i uma.
Možda bi se svi trebali sjetiti kako hobije iz djetinjstva danas pretvoriti u slatke rekreativne poslastice. One koje u nama mogu probuditi sreću i zadovoljstvo. Još važnije – dugovječnost i sjajnu kvalitetu života.
Autorica:
Kao i većina profesionalnih plesača, sportaša, trenera… dugo nisam shvaćala važnost odmora. Pretreniranost je bila moja svakodnevica i ne samo da sam to prakticirala, bila sam jako ponosna što mogu bez stanke plesati svakodnevno i do 12 sati, i to – za razliku od ostalih – bez ozljeda, spavajući samo 6 sati na dan. Osjećala sam se kao neki nadčovjek koji ima supermoći i može više i bolje od drugih. Mhm… NE! Danas znam bolje jer poznajem znanstvenu pozadinu važnosti odmora u odnosu na treninge, metaboličke procese koji se odvijaju te mi je jasno čemu služi odmor. Mogu samo reći da sam imala sreće što sam genetski predispozicionirana za fizičku aktivnost više od prosječne osobe te da sam na vrijeme prestala s ovako nevjerojatno smiješnim pristupom treninzima i zdravlju. Imala sam više sreće nego pameti i znanja.
Sad kad sam podijelila svoje iskustvo lošeg i neozbiljnog pristupa treninzima, podijelila bih također pametniji i zdraviji pristup, što je, vjerujem, optimalan savjet u odnosu na želju svih nas da se ne ozlijedimo te da kvalitetno živimo što dulje.
Prvo i osnovno, valja napomenuti da je svaki trening stres za tijelo. Trening može biti pozitivan stres i negativan stres. To ovisi o intenzitetu, ciljevima te, svakako, o odmoru neposredno nakon tog stresa.
Ako se prakticira u disbalansu u odnosu na vrijeme odmora, trening nije pametan (kako ja to kažem), odnosno bez odmora gubimo jedan važan segment treninga: neizostavno vrijeme organizma da odradi sve one stvari koje su mu potrebne za performans i egzistenciju. Organizam radi neovisno o tome što vi možda trenutačno ne radite ništa. Metabolizam u vrijeme odmora usvaja znanja, procesira informacije, regenerira ozlijeđeno i stresirano tkivo (treningom radimo mikroozljede koje rezultiraju rastom muskulature ili hipertrofijom), vraća u funkciju imunosni sustav, koji oslabljeno radi u slučaju stresa, te se na kraju resetira kako bi bio spreman za novi dan. Taj reset je potreban kako bismo se nosili s pozitivnim stresom kojim izgrađujemo otpornost tijela i uma s ciljem dugovječnosti i zdravlja.
Zato odmor. Ako razumijete prethodno navedene razloge odmaranja, shvatit ćete da su treniranje (ili kretanje općenito) i odmor u simbiotskom odnosu, a disbalans između njih dovodi do bolesti organizma na mnogo razina. Neke su vidljive i opipljive u obliku ozljeda, a neke nisu, nego se javljaju nakon niza godina kao unutarnje bolesti kojima često ne znamo uzrok ne shvaćajući da je baš povećan stres bez adekvatnog odmora akumulacijom tijekom godina doveo do bolesti.
Sad kad smo objasnili zašto se odmarati, nastavila bih time da postoji aktivan i pasivan odmor.
Pasivan odmor preporučujem svima koji imaju ozljedu i/ili osjećaju bilo kakvu bol. Ako je došlo do takozvanog burnouta zbog prevelikog mentalnog i fizičkog stresa, opcija je zaista samo potpuni odmor.
Svima ostalima prije bih predložila aktivan odmor jer dokazano pomaže na mnogo načina vašem metabolizmu da se oporavi. Pasivno sjedenje i ležanje tijekom osmosatnog bindžanja serije „Stranger things” na Netflixu uz povremeno dizanje po hranu i odlazak do zahoda – nije opcija. Time si više štetite nego što možete zamisliti jer zaustavljate protočnost svega što ste sakupili treninzima i općenitim stresom unutar tijela prethodnih dana. Znam reći da si „začepite” tijelo i čudite se kad je sljedeći dan kruto i nesposobno za bilo kakvo kretanje. Da ne spominjem kako često čujemo da se netko – ukočio na dan odmora. Zaista je bolja opcija bilo kakvo lagano i nježno kretanje.
Aktivan odmor, kao i odabir „aktivnosti” ovisi o tome koliko ste inače aktivni. Naime, ja treniram 5-6 puta u tjednu, 60-90 minuta na dan. Moj program sastoji se od treninga snage, kardio-treninga, treninga otpornosti i fine motorike, pliometrije… Mnogo toga je na paleti, pa za mene aktivan odmor predstavlja nešto što prosječnoj osobi predstavlja zahtjevniji trening i samim time veći stres. Zato je važno shvatiti da nismo svi isti te da tijelu treba pristupiti s razumijevanjem – ne oponašati način na koji se netko drugi odmara, već sagledati cijelu paletu tjednih i mjesečnih aktivnosti koje su uklopljene u vaš svakodnevni život i zatim individualno procijeniti što je aktivan odmor ZA VAS.
Kako većina čitatelja nije aktivna na način kao ja, predlažem vam za aktivan odmor sljedeće aktivnosti: hodanje, šetnju u prirodi, vježbe mobilnosti, plivanje, thai chi, jogu, lagani kardio u zoni 2, istezanje, miofascijalno otpuštanje (rolanje na roleru), rolanje, vožnju biciklom…
Na dane odmora svakako vodite brigu o tome da se kvalitetno hranite jer ne želite natrpati tijelo koje treba prostora za oporavak, nego baš suprotno, omogućiti mu da se oporavi uz odgovarajuću pažnju i unos namirnica koje će poduprijeti brži i kvalitetniji oporavak.
Kako prepoznati da trebate dan odmora? Znakovi mogu biti mnogi, a evo nekoliko primjera: bolovi u mišićima, zglobovima ili kostima, opća iscrpljenost i slabost, težina u tijelu, loše spavanje, promjene u raspoloženju i emotivnom stanju, smanjene sposobnosti tijekom treninga koji inače radite…
Zaključujem time da je odmor važan jer daje tijelu vremena da se oporavi, umanjuje kroničan umor cijelog metabolizma, smanjuje opasnost od ozljeda, općenito povećava sposobnosti performansa, poboljšava kvalitetu sna i daje vam vremena za vas same, što je iznimno važno za sveukupno mentalno i fizičko zdravlje.
Autorica:
Andrea Solomun
Vožnja bicikla, baš kao i trčanje, spada u ciklične tjelesne aktivnosti, a to znači da se pokret koji izvodimo ciklički ponavlja sve dok s tom aktivnošću ne prestanemo. Takav pokret ima višestruke blagotvorne učinke na naše tijelo jer potiče rad kardiovaskularnog sustava, pomaže u regulaciji krvnog tlaka, smanjuje razinu kolesterola u krvi, osnažuje naše mišiće, potiče znojenje i izbacivanje toksina iz tijela i pomaže nam održati željenu tjelesnu težinu. No, ono što manje naglašavamo kad su ciklične aktivnosti u pitanju je njihov utjecaj na naše mentalno stanje i posljedično na naše zdravlje.
Bicikliranje i trčanje, iako izazovni u počecima, predstavljaju pravi odmor za naš um u užurbanom svijetu i bez obzira zašto ste odlučili krenuti s trčanjem ili bicikliranjem – zbog društva, kako bi bili više fit ili iz natjecateljskih pobuda, ta će aktivnost svima donijeti brojne mentalne izazove kao i mogućnosti za napredak.
Evo koje su sve koristi za naš um od bicikliranja ili trčanja:
Trčanje i bicikliranje mogu ojačati mozak jednako kao što ojačavaju i ostale mišiće našeg tijela. Aktivnost poboljšava prokrvljenost mozga koji je onda i bolje nahranjen, a time mu se poboljšava sama funkcionalnost. Također, povećava se proizvodnja proteina koji grade mozak, ali je i povezanost mozga bolja, čime se usporava prirodni proces starenja.
No, nisu to jedine prednosti bicikliranja i trčanja. Postoje i mnoge socijalne prednosti uključivanja u te aktivnosti. Priključivanjem nekoj biciklističkoj ili trkačkoj zajednici susrest ćete i povezati se s ljudima koji dijele vaše interese i vrijednosti, ali ćete dobiti i priliku s nekim dijeliti svoje svakodnevne poteškoće i probleme – imat ćete priliku skinuti “kamen sa srca” u sigurnom okruženju koje će vas prihvatiti.
Za kraj spomenimo još i ovo: da bi dobili sve navedene dobrobiti trčanja i bicikliranja, trebali bi se uključiti u te aktivnosti minimalno 30 – 60 minuta 3 – 5 puta tjedno na svojih 75 % kapaciteta (dakle, ne ići svom snagom, nego se pridržavati malo umjerenijeg ritma).
I zapamtite, korak po korak i dogurat ćete daleko!
Autori:
Scroll hole, kako ja zovem taj „Instagram-vortex” u kojem svakodnevno provodimo previše minuta (ako ne i sati), doveo me do potrebe da pišem o temi koja me sve češće zaista brine. I kao coacha, a bome i kao čovjeka.
Problematika se ne tiče samo joge, već i svih drugih oblika treninga, bilo fizičke ili mentalne prirode, ali krenut ću od joge jer je njezina popularizacija tijekom lockdowna u cijelom svijetu izvršila i pozitivan i negativan utjecaj. Popularizacija joge imala je pozitivan utjecaj jer je potakla mnoge da se počnu njome baviti te pobudila interes za kretanje i tijelo, ali isto tako potakla je mnoge na treniranje iz potpuno krivih razloga.
„Instagram-joga” i sadržaj koji svakodnevno „jedemo” pretvorio se u akrobatski show i natjecanje u tome tko će staviti impresivniju sliku ili video, a zaboravilo se da je joga sve suprotno od toga. Joga se u svojoj osnovi ne bavi izgledom, već su pokret i tijelo alati kojima dolazimo do unutarnjeg, bez bavljenja izvanjskim na plitak i vrlo ograničen način. Realnost vremena u kojem živimo jest da je previše žena (a bome i muškaraca) zaključilo da će stavljanjem noge na glavu ili provokativnijom fotografijom privlačnom suprotnom spolu, zamatanjem u čvor ili virtuoznim stojem na rukama (koji je – FYI – slikan u padu) dobiti sve lajkove ovog svijeta i postati THE influencer/ica godine. Popularno zvano „yoga-lebrity” od „celebrity”. Da, toliko daleko je to otišlo.
Potražite samo hashtag #yoga i naći ćete 97,4 milijuna postova ljudi koji udove savijaju naprijed, natrag, oko sebe i u smjerovima suprotnim gravitaciji.
Da odmah napomenem – ne, naravno da se to ne odnosi na sve sadržaje društvenih mreža, kao niti na sve vlasnike profila. To bi stvarno bila laž. Dobar dio vlasnika profila upotrebljava ih kao motivaciju za daljnji rad na sebi, neki kao dnevnik napretka koji dijele s ostatkom pratitelja. Nekima je to zaista posao jer su u suradnji s brendovima koji ih za to i plaćaju. Ima onih kojima je to potvrda njihove vrijednosti. Ima ukratko svega. But, hey – that’s what gram vortex is for! Zar ne? Što onda mene zapravo muči? Mene vam muči neznanje jer ga smatram opasnim. Čije i kakvo? Da elaboriram.
Prosječna osoba koja otvori profil na Instagramu nije u mogućnosti prepoznati legitimnog, educiranog i stručnog instruktora fitnesa ili joge u tome moru informacija. Ne razlikuje nekog tko djeluje kao uzor i kvalitetan legit content creator, ali je zapravo obična osoba koja to radi za boostanje ega ili za vlastitu motivaciju, od onog kome je to zaista posao. Nije tu kriva niti jedna strana, samo su naočale malo zamagljene od strane onog tko plasira sadržaj (ako nije educirana i stručna osoba), kao i kod strane onog koji ga vjerno prati ne provjeravajući legitimnost sadržaja i osobe. Naravno, osobu koja plasira sadržaj i koja nije stručnjak baš briga jer ima pratitelje i pozornost, a osoba koja prati očito se ne brine da je u potencijalnoj opasnosti. Ako ništa drugo, da gubi dragocjeno vrijeme ne dobivajući adekvatno znanje upotrebljivo na ispravan način i u korist općeg zdravlja i razvoja.
Naravno, ima tu poza koje su potpuno bezopasne i oku ugodne, kao kakav downward dog, warrior II, lotus i slično, ali ima previše onih koje su se pretvorile u akrobatska natjecanja koja nemaju nimalo veze ni s jogom ni sa zdravom pameti.
Tolika je buka u priopćajnom kanalu da se ponekad ni sama ne snalazim, a smatram se zaista adekvatno educiranom da ispravnost informacije mogu prepoznati brzo i učinkovito. Ono što prosječna osoba vidi jest da je netko fizički nevjerojatno sposoban. Opla, noga u špagi, i to u stojećoj poziciji. Tea (27, Vinkovci): „Ajme i ja bih to. Kako lijepo fit tijelo ima Susan – ako radim to što radi ona, i ja ću izgledati baš tako!” I onda Tea zaključi – gledajući Susan u vrućem bikiniju na Obali Bjelokosti prilikom zalaska sunca u stoju na rukama s nogama na glavi – kako je baš to ono što njoj treba. I tako Tea za početak niti ne krene na jogu k nekom tko će je naučiti ispravne pozicije kako se ne bi ozlijedila, već Tea krene raditi jogu uz pomoć youtube kanala ili skidanjem tutoriala za jogu. Ili putem kakve aplikacije. Danas ih je zaista dosta dostupno za relativno povoljne cijene.
Nemam ništa protiv svega spomenutog, ali za početnika koji ne razlikuje lijevu od desne noge, stvarno? Kako to može završiti dobro? Nije sramota trebati više vremena ili raditi sporije. Raditi manje. Kad i zašto smo kao čovječanstvo pridali važnost brzini i količini, ne znam, ali zbog toga propadamo kao vrsta. Sporije, detaljnije i manje u ovom slučaju znači – više.
Problem je i što se sve svodi na brže, više i plitko, na ono tjelesno. Spomenuta Tea misli da, ako već sutra ne uspije doći do zahtjevne pozicije kakvu je Susan stavila u zadnji post (sad s Balija), nije dovoljno dobra. Da joj ne ide baš ta joga. Da je loša. Možda odustane i krene na boks. Možda se i ona slika ili snimi da se motivira i da ne odustane. Onda se brine kako je ispala slika. Je li bolji ovaj ili onaj outfit. I tako se, bez imalo razumijevanja zašto sve to uopće radi, ozlijedi jer beskonačnim radom na jednom pokretu ili pozi, osobito ako vaša genetika ne dopušta da ih izvedete – dolazi do prevelikog stresa za muskulaturu, tetive i kosti i to je zaista recept za ozljedu.
Ako se odmaknem od toga da Tea možda nikad neće zaista ispravno naučiti raditi jogu i da će se putem možda ozlijediti, dotakla bih se nečeg jednako tako važnog – toga da joga nije samo fora fleksibilna pozicija tijela. Nije Susan s nogama u čvoru. Nije samo meditacija. Nije samo filozofija. Nije samo vježbe disanja. Joga je puno više od toga. Ona je spoj svega spomenutog, što u sinergiji s vama samima predstavlja alat kojim upoznajete sebe. Nije kreirana kako biste se natjecali tko može virtuoznije izvesti neku asanu i „skeljiti” sliku na Instagram. Ima dubinu. Kao i vi.
Problem je što na slici ne vidite koliko je godina (da, godina) osoba koja izvodi pokret uložila kako bi postigla rezultat koji gledate. Ne, nije ustala iz kreveta i mogla to. Svi oni koji misle da je to tako, zaboravljaju posljedice koje se vide godinama poslije, kad neobjašnjivo počne bol u nekom dijelu tijela. Tijelo sve akumulira i pamti, a kad će disbalans isplivati na površinu, ovisi o vašoj genetici, stresu i opterećenju tijela te vremenu provedenom radeći nešto što je štetno. Tu su, naravno, i svi ostali faktori vezani uz kvalitetu vašeg života.
Mnogi ovo rade jer im Instagram-vila nije objasnila da poanta joge nisu poza i fora reels. Da nije bitno jesmo li superfleksibilni i možemo li uspjeti izvesti sve što vidimo kod drugih. Baš pronalaskom stvari koje nam ne idu, izvan zone komfora, u pozicijama koje možda nisu one super cool s Instagram posta, već kakva osnovna pozicija tijela (naizgled, vjerujem, većini dosadna), događa se prava čarolija. Tu otkrivamo ono što je najvažnije – sebe. Proučavamo kako se osjećamo u tom procesu. Rastemo. Razvijamo se. Kroz pozu. Kroz disanje. Kroz meditaciju. Saznajemo tko smo, kako smo i zašto smo.
Nemojte se uspoređivati sa sadržajem s društvenih mreža jer te slike i ti ljudi niste vi. I to je super. To je predivno. Vi ste autentični vi. Ja, Andrea, 31 godinu svoga života radim na tijelu kako bih mogla sve što vi gledate. Sretna sam što ljude mogu motivirati i što sam im inspiracija. Međutim, ne mogu vas ne pitati u kojem svemiru mislite da trebate moći što i ja ili da sam ja mjerilo? Sami sebi smo mjerilo. Ja sebi. Vi sebi. Tea Tei i Susan samo Susan.
Ono čemu trebamo težiti jest biti bolja verzija sebe. Raditi jogu ne za pozu s fotke, nego kako bismo rasli i razvijali se kao ljudi. Kako bismo dočekali stariju dob pokretni i zdravi, a ne s boli u lumbalnom dijelu kralježnice jer smo mislili da je normalno zalijepiti nogu za glavu zbog fora Tik Tok videa. Nije. Ne tvrdim da je nemoguće niti kažem da to ne radite, ali imajte dobar razlog i zapitajte se zašto to radite. Kad odgovor ne bude vezan uz završni proizvod, nego uz proces i putovanje prema cilju, tada ćete već poprilično mnogo naučiti o sebi pa će i cilj biti nešto sasvim drugo. Ali to prepuštam vama i vašem istraživanju sebe i svoga puta.
Podsjećam vas da život nije Instagram. Budite savršeno nesavršeni jer baš zbog toga i jeste prelijepo autentični.
Autorica:
Redovitu tjelesnu aktivnost usko povezujemo sa zdravim načinom života. Kako i ne bismo kad od malih nogu u školi učimo o njezinoj važnosti. Kao odrasli često čitamo o njezinim pozitivnim učincima u časopisima i na portalima. A kako starimo, sve češće možemo čuti i od našeg liječnika kako će nam upravo tjelesna aktivnost pomoći u rješavanju nekog novootkrivenog zdravstvenog problema, kao što je tlak ili šećer. Međutim, tjelesna aktivnost zahtijeva truda. Nije lako trgnuti se s kauča i prionuti vježbanju.
A uporno slušamo i čitamo o tome kako se moramo kretati. I to ne jedanput na tjedan, već najmanje tri – četiri puta, a idealno bi bilo čak svakodnevno. Zar zaista ne postoji drugi način kako očuvati zdravlje? Zar nije zdrava i raznovrsna prehrana dovoljna za dug i zdrav život?
Znanost uvjereno tvrdi da to nije dovoljno. I za to ima jako puno dokaza. Svake godine prispijevaju nova istraživanja koja upozoravaju na ključnu ulogu tjelesne aktivnosti u prevenciji, pa čak i liječenju određenih poremećaja i bolesti. Tako je dokazano djelovanje ne samo na pretilost, na koju bismo prvo pomislili. Ne, redovita tjelesna aktivnost čuva od najrazličitijih bolesti: od zloćudnih tumora do podmuklih demencija.
Činjenica je kako su kretanje i tjelesna aktivnost moćni saveznici u borbi protiv bolesti i zaista jesu uz zdravu prehranu ključ zdravlja. Međutim, što zapravo redovita tjelesna aktivnost čini ljudskom organizmu? Jasno je kako povećava broj potrošenih kalorija i potiče cirkulaciju. Možda smo čuli kako tjelovježba potiče lučenje hormona sreće, serotonina i dopamina, no posljednjih su godina istraživači došli do vrlo neobičnog otkrića. Otkrili su kako redovita tjelesna aktivnost utječe i na jedan od možda najtajnovitijih sustava u našem tijelu – crijevni mikrobiom. Da, redovita fizička aktivnost utječe na sitne mikroorganizme unutar našeg crijeva. I to ne bilo kako.
Nije otkrivena samo povezanost između tjelesne aktivnosti i crijevnog mikrobioma, već danas znanstvenici smatraju kako su mnogi dobrotvorni učinci tjelovježbe posljedica upravo djelovanja na crijevni mikrobiom. Primjerice, gubitak na tjelesnoj težini i lučenje hormona sreće nakon treninga.
Pa dobro, što to redovita tjelesna aktivnost čini crijevnom mikrobiomu? Kad skupimo trenutačnu znanstvenu literaturu, postaje jasno kako tjelovježba u principu ima dva glavna učinka na crijevni mikrobiom. S jedne strane, ona povećava raznolikost unutar crijevnog mikrobioma. Redovitim vježbanjem zapravo povećavate broj vrsta bakterija unutar crijevnog mikrobioma. Iako zvuči nevjerojatno, američki znanstvenici otkrili su kako profesionalni ragbijaši imaju veću raznolikost bakterija unutar crijevnog mikrobioma nego ljudi iste dobi i težine koji su fizički neaktivni. S druge strane, redovita tjelesna aktivnost pospješuje rast dobrih bakterija, slično kao nekakav probiotik. Tako su, primjerice, laboratorijski miševi koji su imali mogućnost kretanja unutar kaveza imali znatno veći broj dobrih bakterija unutar crijevnog mikrobioma nego oni koji se nisu kretali. Zanimljivih istraživanja na ovu temu ima bezbroj, ali sve studije upućuju na isto: redovitim kretanjem ili općenito fizičkom aktivnosti činimo čuda za naš crijevni mikrobiom.
Iako je danas ta povezanost između fizičke aktivnosti i crijevnog mikrobioma dobro opisana, nije u potpunosti jasno kako zapravo fizička aktivnost dovodi do tih promjena. Znanost je pripremila mnogobrojne teorije. Tako se smatra da tjelovježba potiče crijevnu peristaltiku, čime se bakterijama koje izazivaju bolesti otežava prianjanje uz sluznicu crijeva. Nadalje, kretanjem izvlačimo krv iz krvnih žila oko crijeva i usmjeravamo u mišiće, čime se aktivira imunosni sustav u crijevu koji počinje reagirati na loše bakterije u svojoj okolini. A zbog umora mišića nastaje mliječna kiselina, ono neugodno pečenje koje osjetimo tijekom vježbanja, ali i dva dana poslije dok imamo upalu. Ona dopire u crijeva, gdje postaje hrana bakterijama koje se hrane mliječnom kiselinom – laktobacilima. Upravo laktobacile poznajemo kao probiotike s mnogobrojnim dobrotvornim djelovanjem i oni su tajne zvijezde unutar našeg crijevnog mikrobioma.
A čini se kako je upravo spoj djelovanja tjelesne aktivnosti i probiotika prirodno čudo za naš organizam. Tako je jedno istraživanje na miševima dokazalo kako se probioticima može pojačati učinak tjelesne aktivnosti: dolazi do većeg porasta mišićne mase i snage, povećava se otpornost na opterećenje i smanjuje umor nakon tjelovježbe. Premda znanost nije potvrdila navedeno na ljudima, čini se da ćemo uskoro i probiotike uvrstiti u obrok prije i poslije treninga.
Iako je tu svašta još neistraženo, možemo zaključiti kako kretanje i tjelesna aktivnost čine dobro našem crijevnom mikrobiomu. I to je najbitnije. Za razliku od nas samih, naši mikroskopski podstanari stvarno vole gledati kako se mi mučimo i znojimo. Međutim, važno je znati kako nas oni obilno nagrađuju za sav trud. Stvaraju različite kemijske tvari, kao što su kratkolančane masne kiseline, koje hrane stanice crijeva, pojačavaju cjelovitost stijenke i smanjuju razinu upale unutar crijeva, ali i cijelog tijela. Nadalje, redovitim treningom raste broj bakterija iz roda Bacteroides, koje nam pomažu gubiti na tjelesnoj težini, kao što smo imali priliku čitati ranije. A što je najvažnije, neke će bakterije iz naših crijeva kao odgovor na kretanje lučiti hormone sreće, što će nam olakšati muku i možda malo uljepšati pomisao na ponovni trening.
Zaista se nadam da ovaj članak neće predstavljati još jedan tekst koji hvali tjelesnu aktivnost, već da sam Vam barem malo uspio približiti ovu čudesnu povezanost između tjelesne aktivnosti i crijevnog mikrobioma. Koliko god shvaćali tjelovježbu kao nužno zlo, činjenica je kako je zapravo ona, uz zdravu prehranu, nezamjenjiva stavka u formuli za očuvanje zdravlja. Jednostavno se moramo redovito kretati. Neka Vam baš zato ovaj članak bude dodatna motivacija. Idući put kad Vam se ne bude dalo dignuti s kauča, sjetite se svih dobrih bakterija u crijevima koje to jedva čekaju i uvelike nagrađuju svu Vašu muku i trud!
Autor:
Andrija Karačić, dr. med.
Budući da je stres neizbježan dio naše svakodnevice, važno je imati barem nekoliko jednostavnih, a dostupnih načina za uspješno upravljanje njime. Već smo govorili o važnosti disanja, meditacije i tjelesne aktivnosti, no jedan od jednostavnijih, a učinkovitih načina za bolje nošenje sa stresom vježbe su istezanja. Naravno, ovdje govorimo o jednostavnim vježbama koje možete obaviti kod kuće ili na radome mjestu bez previše pripreme i u vrlo malo vremena.
Međutim, zašto baš istezanje i kako ono utječe na naše nošenje sa stresom?
Osnovna preporuka je da istezanje radimo najmanje jedanput na dan, primjerice, ujutro. Za istezanje odvojimo 10-15 minuta, a prema potrebi, tijekom dana također možemo napraviti neke vježbe kao mali odmor od posla i dnevnih obveza, primjerice, u trajanju 5 minuta. Svaku vježbu dobro je ponoviti nekoliko puta zadržavajući položaj istezanja 15-30 sekundi te pritom disati polagano, idealno trbušno. Dok se istežemo NIJE potrebno ići preko granice boli, već suprotno, istezati se tako da osjetimo ugodno istezanje mišića bez prisutnosti boli jer je normalna reakcija mišića u slučaju boli stezanje, odnosno grčenje, pa ne dobivamo željeni antistresni učinak. Odlično je i to što vježbe istezanja možemo kombinirati s vježbama disanja, pa tako istodobno pružamo dvostruki otpor stresu!
Autori:
Moderan način života donio nam je puno prednosti i komfora te posljedično smanjio našu potrebu za kretanjem. Danas nam je sve dostupno na „klik”, sve je pojednostavljeno kako bismo štedjeli vrijeme, no u što ga ulažemo, pitanje je kojim ćemo se ovdje baviti. Kretanje je aktivnost koju smo, dakle, zamijenili sjedenjem ili vožnjom u osobnom automobilu, gotovo nam je nezamislivo hodati negdje ako nemamo pravi razlog. Šetanje, vožnja biciklom, plivanje, sve su to aktivnosti koje obavljamo više-manje ako nismo imali neki drugi izbor, onaj koji nas drži u zoni komfora i dalje. Međutim, ako dovoljno dugo živite bez kretanja, ipak ćete početi osjećati posljedice takvog načina života: više depresije, kraći životni vijek, povećanje vjerojatnosti za teža oboljenja, poput raka, debljanje ili poteškoće vezane uz krvožilni sustav. Ipak, nećete ih povezati izravno s načinom života jer ste sad već ulovljeni u čarobni krug navika prema principu: „sjedenje – ekrani, sjedenje – ekrani”.
Premda se po rođenju svaki čovjek voli kretati (bebe pužu, mala djeca plešu, trče, penju se i sl.), nekako se s vremenom i dugotrajnim sjedilačkim životnim stilom, odviknemo od pokreta i počnemo ga doživljavati kao nešto nelagodno iako smo svi zajedno davno slavili prve korake kao veliku i važnu pobjedu.
Međutim, kretanje nam je ipak prirodno i brzo ćemo se, samo ako si dopustimo, vratiti staroj potrebi – potrebi za pokretom.
Dobrobiti kretanja su mnoge: kretanje produljuje životni vijek, smanjuje depresiju i anksioznost, blagotvorno je za krvožilni sustav, ali i za mozak. Kretanje je najprirodnija čovjekova aktivnost za koju smo stvoreni, a jedino što stoji između nas i kretanja kao zdravog odabira su naše navike. Počnite ih postupno mijenjati zanimljivim i održivim izborima i napravite pravi korak prema vašem zdravlju.
Autori:
Krenula bih od rečenice kojom se često koristim: „Znanje je moć, a znanje o sebi je supermoć.”
Jedan od oblika upoznavanja sebe svakako jest meditacija. Praksa meditacije prilika je da proučimo sebe i uočimo način na koji funkcionira naš um te da u njega unesemo određenu dozu jasne mirnoće. Upravo taj proces – koncentriranje, pozornost, dah, primjećivanje lutanja uma, kao i ponovno uspostavljanje pozornosti, razvija sabranost, strpljivost i razumijevanje uvidom. Uvidom koji nam daje znanje o sebi samima.
Kad pomislim na meditaciju, slika koju vidim, a vjerujem i mnogi drugi, jest osoba u sjedećoj poziciji, uspravnoga trupa, zatvorenih očiju i opuštenih ruku. Energija mira, spokoja, koncentracije – kako u tijelu, tako i u životu te osobe – nešto je što zrači samo iz spomenute vizualizirane slike.
Upravo ta slika dugo je bila moja jedina ideja meditacije i onoga kako sam je naučeno upotrebljavala.
Za mene je meditacija uvijek bila povratak sebi, stvarno viđenje onog što me okružuje i svega što ja zaista jesam. Moj kutak gdje mogu uvijek biti prisutna upravo „sada”, umom i tijelom, te time zaista posjedovati iskonsku vitalnost vlastitog „ja”. Utočište koje mi pruža dubok osjećaj smirenosti, koje je proizašlo iz znanja koje sam sama stekla o sebi (tijekom niza meditacija), a koje je, izvan svake sumnje – moja istina.
Međutim, je li meditacija zaista jedino i samo prethodno zamišljena slika?
Prije samo nekoliko godina radila sam free flow (kretala se kroz prostor zatvorenih očiju, bez plana i cilja) te obraćala pozornost na dah i unutarnje osjete. Rezultat je bio da sam, ničim izazvana, postala hiperemotivna. Zbunila sam se kao nikad jer sam doživjela nevjerojatnu katarzu plačući kao kišna godina na podu, nasred svoje sobe. PMS? Errrm, ne. Boli li me nešto? Ne. Otkud onda krokodilske suze, jecanje i na kraju oslobođenje, nakon kojeg sam bila lakša od pera na vjetru? Razlika između tog flowa i nekog drugog bila je u mojoj dubokoj koncentraciji na unutarnje. Duboko sam disala, usmjerila koncentraciju na „sada” te, za razliku od inače, nisam planirala pokrete. Jednostavno sam samo bila. Tolika koncentracija na samu sebe dovela je do toga da je moje tijelo, kako bi doseglo stanje mira, izbacilo (ja vjerujem) sve negativno. Sve netrpeljivo. Sve nemirno. Rezultat je bio mir jednak onome koji osjećam nakon meditacije.
Razmišljala sam kako sve navedeno tijekom tog flowa ujedno sačinjava niz preduvjeta za kvalitetnu meditaciju. Nisam se mogla ne zapitati što kad bih upravo tijekom onoga bazičnog, slobodnog kretanja – tijekom kojeg koncentracija nije na formi i/ili tehnici pokreta, već na disanju i unutarnjim doživljajima – pokušala meditirati i istražiti je li taj slobodni flow bio moja suluda pretpostavka ili zaista potencijalna praksa meditacije kretanjem.
Tako je započelo moje istraživanje meditacije pokretom.
Niz praksi tijekom godina potvrdio je ono što danas zaista glasno i jasno govorim: Slobodno kretanje unosi fluidnost i energiju u tijelo, a ritam kretnji, u skladu s dahom, uspostavlja ravnotežu i mir – kako tijela, tako i uma. Meditacija ne mora biti ograničena na sjedenje. Ona se ne mora provoditi onako kako je zapisano i ne mora biti za svakoga ista.
Za mene se pokazalo da ulazak u meditativno stanje, kao i sama korisnost nusprodukta meditacije, jest nešto što često lakše postižem kretanjem. Ponekad i ja sjedim. Ponekad ležim. Sve su to opcije koje treba istraživati svatko od nas i pronaći najbolje za sebe.
Osobito me iznenadila spoznaja kako lakoću uma i tijela postižem tijekom trčanja uz slušanje klasične glazbe i disanje specifičnog ritma, što koncentraciju vraća na dah te dovodi do meditativnog stanja. To stanje ponekad je za mene oblik transa, tijekom kojeg uopće ne osjećam da trčim. Tako istrčim 22 km osjećajući se lagano i poletno.
Otkrila sam da mogu meditirati bilo kad i bilo gdje neovisno o buci, nemiru i vanjskim utjecajima svijeta koji me okružuje te svim silama unosi u mene nemir na bezbroj načina.
Sve to dovelo je do moje transformacije u jednu novu Andreu, koja naučenim – kako ih često zovem – „alatima” uspostavlja svoju ravnotežu u ovom svemiru, a time i pozitivno utječe na okolinu. Smirenost sam doživjela kao supermoć, koja je otvorila moje srce i um, a istovremeno mi omogućila selekciju i postavljanje granica. To je dovelo do otpornosti mog organizma, kao i do prihvaćanja nestalnosti kao sastavnog dijela života. Povrh svega, meditacija kretanjem donijela mi je slobodu koja mi je omogućila životni sklad.
Za svakog tko je otvoren istražiti meditaciju kretanjem, predlažem da krene od nekoliko minuta kretanja u prostoru u kojem mu je ugodno. Soba, dvorana, priroda… sve to duboko dišući na nos, osluškujući svoje unutarnje stanje. Usmjerite koncentraciju na to kako se osjećate, a ne kako izgledate. Zaboravite na formu i estetiku. Uživajte u „sočnosti” kretanja koje je vaše tijelo sposobno kreirati. Uskladite dah i pokrete, kao da jedno vodi drugo i zajedno čine sklad. Istražujte. Povrh svega, budite blagi i strpljivi. Vrijeme, konzistencija i repeticija sastavni su dio učenja. Dajte umu i tijelu vremena da se vrati u balans. Ako i ne uđete u meditativno stanje, jamčim da će osjećaj zadovoljstva i mirnoće biti sveprisutan.
Autorica: